Tuta Bugarin za spas gospođe ministarke

Vesna Bratić

Nacija se zabrinula. Krivokapićeva udarna pesnica Vesna Bratić otputovala je u Bugarsku radi „važnih“ međunarodnih dogovora i razgovora, a kako nezvanično saznajemo, i mogućeg iznajmljivanja softvera za brzopoteznu smjenu svih direktora obrazovnog sitema koji je usavršila do perfekcije. Softver je sveobuhvatan i sadrži sve što je neophodno za momentalnu smjenu po ustojenom obrascu. Istina, kao što ništa nije savršeno, nije ni ovaj eksperiment, ali je najvažnije da funkcioniše i da se mogu naći na ponuđenom spisku i živi i mrtvi koje treba obrisati za sva vremena.
Bez obzira što je patent lična svojina premijera i njegove najbliže saradnice, četvororučice, oni su spremni, zarad Crne Gore da ga ustupe prijateljskoj Bugarskoj. Naravno, ako ovoj državi, koja je članica EU, ovakava ekperimentalna scena može biti od koristi. To bi, u finansijskom pogledu, sa aspekta promišljanja japanskog mega stručnjaka za domaću upotrebu, eksperta po rodbinskoj nomenklaturi premijera Krivokapića, sapa(u)tnika po Tokiju, izvjesnog Mickeya, značilo spas za naš budžet i obezbjeđivanje novih sredstava za trošak po svim partijama vlasti i za sve njene potrebe. Da li bi se, kako Medo reče, ostvario kroz kriptovalutu ili neku od ostalih na koje se oslanja naš finansijski sistem, ostala bi tajna, poput one ko je kako i od koga, za čiji interes i uz čije položene garancije, zadužio Crnu Goru skoro milijardu s kamatama.

Ali, sve to nije važno. Biće novca, ako nam uspije narastajući poljoprivredni turizam. A sva je prilika da hoće, jer su obezbijeđene velike količine đubriva neophodnog za uzgajanja svih željenih sorti. Ono što je zabrinulo naciju je vijest da je ministarka prosvjete, nauke, kulture i sporta Vesna Bratić, nakog ogromnih sastanaka koje je imala sa prijateljima Bugarima, za dobro naše jednonacionalne zajednice, završila u postelju bugarske bolnice. Tamo su je liječili sve dok nije prošlo vrijeme za skupštinsko saslušanje u crnogorskom parlamentu, na koje je trebala da učestvuje. A kako će kad je bolesna? I to je čudo snašlo u stranoj državi. Smjestili su je u bolnicu Lozenec, koja uglavnom zbrinjava članove stranih delegacija koje borave u Bugarskoj. Pošteno od naših prijatelja. Neće to platiti ni oni ni Bratićka. Neću vam reći ko će. Morate pogoditi, a i sami znate da nije tako teško. Softver, eto da pogazim sopstvenu riječ. On će platiti. Morao sam kazati jer bih pukao. Kad neko ovako sebe žrtvuje, kad mu glava o koncu visi, kad mu ekspertski medicinski timovi ustanove tešku bolest nastalu zbog dehidratacije i simptoma sindroma izgaranja na poslu, to nacija mora da zna. I da se divi ovakvoj DIVI! Nego što. Ko bi danas dobrovoljno otišao u Budarsku da se razboli i da ga liječe? I da mu još nađu što mu je? Niko! Ama baš niko, do neko ko vrijedi puta četiri. Zbog toga je naša ekspertska čudotvorka vrijedna poput tri careva grada.

Istina, malo je javnost ljuta na nju što je dehidrila. Što se nije ugledala na šefa kojemu se ne može desiti takav propust. Nema šanse da taj može da dehidrira zato što se čuva i pazi u interesu nacije. Gucne brate svako malo pa može i do Japana iz cuga a ne samo do Bugarske.

Dijagnoza koju su gospođi ministarki ustanovili bugarski specijalisti, po sopstvenom kazivanju, je ozbiljna i izaziva teške traume čije posljedice mogu biti dalekosežne po državu i narod. Jasno je svakome da gospođa ministarka više vremena provede na poslu bar za trećinu nego što dan ima sati. To će reći da njen radni dan traje 32 sata. Osam više od onoga koji je propisala priroda. Pa nije onda nikakvo čudo što je imala simptome sindroma izgaranja na poslu. Kako i ne bi kad je morala da napiše, pa potom i da potpiše preko 400 razrješenja direktora i da svima zakači da su krivi za to što jesu i da je to nedvosmisleno dovelo do njene odluke da ih smijeni. Po hitnom postupku.

Teška joj je rabota. Ogroman je to pritisak na nju jer je ona sama trećina vlade. Sa sve kudravim. I onim zetom. I onim drugim iz porodičnog carstva. U situaciji kada svjedočimo da ni jedan od apostolata vrhovnog apostola ne funkcioniše kako treba, osim njenih četiri komada, ona dođe kao gorionik kome prirodno, od tolikog ličnog sagorijavanja, ponestane kiseonika. Zbog toga je jadnica završila u bolnici za strance u bratskoj Bugarskoj. Tok ne prođe propitivanje u skupštinskom odboru. Da se dodatno ne izlaže novim stresovima jer je svako ponaosob pogađa. A ima ih preko svake mjere. Navalili na nju sa svake strane. Prosto se okomili kao da je ona kriva što su joj dali državljanstvo oni bivši, zaposlili je i udomili. Kao da nema demokratsko pravo da za sebe kaže da je žena četnik. Ima, razumije se, izgleda i pravo da uništi sve po Crnoj Gori, zbog čeka su joj, kako zlobnici vole da kažu, i data ova četiri resora. A ona izgore da ispuni zadatak i da ne bi Tuta Bugarina, razumije se u prenešenom značenju, ko zna kako bi se njeno putešestvije završilo.

Smijenila je brdo direktora. Pomogao je ekspert za brda, njen vlastiti šef koji to čini pogledom. Ali ono što je zanimljivo je posmatranje kolektiva škola čiji su direktori naprasno smijenjeni. Onih koji su prethodno dobijali njihovu punu podršku za pregalaštvo i rad kojim se unapređivalo, kako su javno iznosili tvrdnje, funkcionisanje sistema u punom smilu te riječi. Danas, osim rijetkih, uglavnom ćutnja. Kao da su članovi crnogorske Akademije nauka, intelektualci visokog nivoa, ili nešto slično. Da ne progovore slučajno, da ih kakva strkotina ne dofati. Rekoh, rijetki progovoriše i upustiše se u ljudskost. Danas su to kako treba činjeti kad se ministarka drzne da smjenjuje one za koje nema ni jedan valjani razlog, pokazali Rišnjani. Izašli su da mirnom protestnom šetnjom u organizaciji Savjeta roditelja OŠ  “Veljko Drobnjaković“ kažu da neće dati gospođi ministarki da smijeni njihovu Slavku Mirković, direktoricu o kojoj svi samo riječ hvale imaju. Ako se Bratićkoj ne sviđa, neka ide ona a ne naša direktorica, čulo se na skupu. Ali, to je tako kada se ujedini poštenje, čojstvo, ljudskost i interes isključivo podređen đeci. Ne politici i ne bilo čemu ličnom.

Što će se dalje dešavati i da li će biti ovakvih primjera još, vidjećemo. Znamo samo da svako ima izbor. Da imam dijete koje treba da ide u školu a da mi politički smjenjuju direktoricu, učiteljicu ili nastavnicu, zahvalio bih se školi ali i državi. Otišao bih kod Vučića, kako vam god to čudno izgledalo.

Samo da nam gospođi ministarki bude bolje. Da preboli oganj koji je uždio za malo svu. Da ne bi braće Bugara, ko zna što bi je sve zadesilo.

Izvukla se ovoga puta.

Preteće! Oće, oće. A i Skupština će na odmor uskoro.

Slavko Mandić