Treba odrasti do Đeteta

Piše: Dubravka Jovanović

Da, velikim slovom kada se piše imenica Dijete, jer nas, “velike,” “odrasle”, u mnogo čemu prevazilaze. I nadrastaju.
Prije svega iskrenošću suvom. I poštenjem.
I takvi su sve dok ih mi ne išporkamo.
Od njih pravimo lutke na koncu, često negativce svojim neiživljenostima. Zatim, neostvarenim ambicijama.
Svojim urođenim kompleksima kojima bi da smo najljepši, napjametniji, najuspješniji, najbolji, a zapravo smo sve suprotno, ako se ne pogledamo u ogledalo i svoje ogledalce ne zapitamo ko je najljepši?
Naravno, podrazumijeva se da se pogledamo u sopstveno ogledalo licem (nebotoksiranim) u lice sa sobom.
Dakle, sve od nas loše se emituje na našu đecu, kao što od našeg dobra njima može i biva najbolje.
Pustimo đecu da budu đeca. Jer oni su “mali ljudi koje mi zovemo djeca sa svojim teškim bolovima i dugim patnjama koje, kasnije kad odrastu, zaborave, odnosno gube iz sjećanja.”
Ali im uvijek ostane onaj kamenčić u cipeli da žulja, ako na vrijeme ne očistimo njihovu cipelicu, ako je ne okrenemo naopačke.
I pažljivo navučemo na mala stopala kojima kreću u veliki život.
Jer, ne zaboravimo, oni umiju da hodaju  na rukama, i znaju da dohvate onu zvijezdu plavu, zvijezdu pravu, koju im je iza šuma, iza gora, rijeka, mora, upalio vječiti dječak Mika Antić.
Ako im poklonite Egziperijevog Maloga Princa  umjesto ajfona, budite sigurni da će znati prepoznati fenjerdžiju, jer on naprosto iskače sa stranica ove kjnjige da im obasja put.
Znaće đeca da postave prava pitanja pravima. I da od njih nauče samo istinu. I da pronađu kroz cijelu pustinju samo jedan cvijet. Neugledan sa tri latice. Ali jako pametan.
Taj cvijet na pitanje Maloga Princa gdje su ljudi?- je odgovorio da ih je opazio samo šestoro, sedmoro, prije nekoliko godina i nadalje kazao sljedeće: …. Ali nikada se ne zna gdje ih možeš naći. Nosi ih vjetar. Nemaju korijenje, a to im mnogo smeta….
Zar nije ova kratka priča napisana na samo pola stranice knjige Mali Pric, pametnija od mnogih odraslih ljudi i svih ajfona i računara u koje buljimo i mi mali i oni veliki, ( na djecu razumije se, mislim).
Zato im za početak pročitajmo po jednu priču prije spavanja.
Ili je izmislimo.
Moj drugar Damjan redovno slatko zaspi kad mu izmaštam neku priču iz moje pričaonice. Onda ga posmatram kako spava i kako raste. U ČOVJEKA.
Malo se trgne, onako da mu  malko odskoči stopalo ili mala šakica u kojoj je uhvatio toplinu kušina (jastuka).
Ili mu se zaljujaju trepavice kao male koltrine od merla ( zavjese od čipke). A tek što taj moj drugar Damjan sniva. I nećete vjerovati on sa samo godinu ipo  već zna da boluje za lisicom koja se razboljela. I da joj u pjesmi pronalazi  lijek.
Pa mi traži 500 puta da mu pustim aj ja ja, ja- ja . To vam je refren istoimene dječije pjesmice.

Dječija prava

O tome su napisane neke pametne i neke glupe knjige.
Ja spadam u one koji bi im otpoštovali svako pravo. A najviše pravo na igru. Što dužu. Čistu. Zatim pravo na ljubav i maštu zajedno. Pravo na drugarstvo. Bez interesa iz njihovog svijeta.
Pravo na iskrenu njihovu borbu za njihovo pravo.
Ne po onom sistemu odraslih sebičnjaka da nas đeca zasmijavaju i govore i ono što se ne treba reći ( mislim na beštimanja i ružne riječi) jer je to zabavno, i slatko je kao bombon kada se smanjuje u ustima i topi između nepca, pa bude kao polumjesec tanki,s proljeća.
A potom kad  nama sebičnjacima dosade, onda ih vičemo, kudimo  pa i pljusnemo.
E sad oko pljuske.
Da, jači smo pa nam je najlakše po njihovoj guzi, ili ne daj bože obrazu.
Ali i prut je, kažu stari, iz raja izašao. Ne kažu stari to slučajno. Tako je bilo u njihovo vrijeme. Bolje mi njih da frsnemo prutićem kad zaista zgriješe, nego oni nas kasnije, ko zna čime. Danas je prut zamijenio razgovor. I to je dobro i tako mora.
I još nešto na kraju ove crtice. Pazite što i kako govorite pred Djecom. Sve što čuju od vas dragi mama i tata, baba i đede, ujaci, ujne, teke, dondovi, stričevi, komšije i ostali veliki svijete, sve razumiju.
Da, da, na onaj njihov način koji se lijepi kao latice trešnjinog cvijeta na mladoj travi poslije kiše. I ostaje u njihovim herbarijumima duše.
Ako je kvarljivo to što od nas odraslih čuju, to,  takvo, pokvareno će zaudarati dok su živi. I biće kvarljivo.
Zato s pažnjom pred njima. I na svako im pitanje odgovarajte.
Neka vas sačekaju sastanci i karijere, frizeri, treninzi, samoposluge i šopinzi, automobili, kafe i večere. Oni imaju prvenstvo prolaza.

Đede Mraz

I na kraju, (mada priča o malim ljudima koje mi zovemo Djeca nema kraja), o Đedu  Mrazu.
Ko kaže da ne postoji? Ko mi to lomi kućicu od slatkiša, krov od čokolade, prozore od marcipana, i vrata od  badema i oraha s medom?
Postoji naravno da postoji! Sa sve bijelom bradom, crvenom kapom, srebrnim kočijama, irvasima, fenjerom, kominom, (odžakom) , vrećom i poklonima.
I sad pamtim čaroliju svoje grane novogodišnje. I miris jele ili smreke, bora ili lovora u našem domu sa zvončićima  mog djetinjstva. I tatu koji se maskirao u Đeda Mraza kojeg sam toliko čekala, a kad bi zakucao malo bih se uplašila. Ali za kratko. Toj čaroliji nema kraja. Za nju ne postoje godine i zaborav.
Zato sa najviše pažnje i danas kiteći bor  uzimam u ruku  onaj starinski, mali, od najtanjeg stakla ili porculana crveni balon, ili srebrnu pečurku sa crvenom glavom, ili  blistave tice sa repovima od perja. I danas mi blista bor , istina ne više onaj pravi, nego plastični, koji mi je najdraži gost u domu pretprazničnom.
A sa njim i svi darovi što lagano sa malo sjete prolaze na filmskoj traci mog sjećanja. Žuto pile, jedrilica, lutka sa kosom  koja kada je okreneš na leđa, kaže mama a očima trepće, potom gramofon pa poni bicikl ispod bora parkiran. Podrazumijevale su se obavezne slikovnice i knjige sa naslovima Orlovi rano lete, Bašta sljezove boje, Vlak u snijegu. Sad osjećam miris njihovih stranica pomiješan s mirisom vanilin šećera, ruma i cimeta  kojim je mama oblačila sitne kolače za feštu.
Zamislite da sve to nijesam imala u djetinjstvu. Zamislite da sve ovo i slično ne darujete svojoj đeci. Čega bi se imali sjećati, radovati?
I da ne zaboravim pod obavezno. Naređujem! Pročitajte svojoj đeci najtužniju bajku na svijetu: Djevojčica sa žigicama.
Meni je ostala najljepša i najdirljivija za čitav život.
Oni moraju znati da ima još djevojčica i dječaka koji se griju na plamenu šibice. I koji maštaju o svjetlucavoj novogodišnjoj  jelki, pečenju i slatkišima na trpezi. Moraju.
Jer moraju znati da prepoznaju takve u svojoj školi i da im pomognu.
Da podijele slatkiše, i da Đedu Mrazu naruče paketić i za njih.
Znate što ću vam reći za kraj : najljepe je što duže posmatrati poklon.
“Ljepše mi je da zamišljam što može biti  je unutra. Uvijek je tako sa zatvorenim stvarima.
I tek kad oljuštiš omot, prestaje svaka čarolija. Jer više nema smisla ni jedna igra pogađanja”- Mika Antić.
Čiča miča i gotova priča.