Trajni znamen svjetova dobra: Sjećanje na Mirka Tošu Đurovića

Piše: Željko Rutović

Doktor koji je kao ikoničko ime ušao u moje djetinjstvo, moj život i kulturološko- urbanu memoriju grada Nikšića jeste doktor, pedijatar Mirko – Toša  Đurović.

Bijahu to rane sedamdesete proslog vijeka kada bi nas u kultni Dispanzer roditelji  dovodili na pregled. Odrastanje, ma koliko god ono otporno i žilavo za vrijeme i uslove, bilo je nemoguće bez sitnih prehlada, upale krajnika i sličnosti koje su svoj medicinski  i ljudski lijek nalazili kod doktora  Toše Đurovića.

Toša, Toša, idem kod Toše, odlično, Toša je u smjeni, riječi  i slike su  koje su se smjerno i autoritativno urezale u moj lični i socijalni životopis. Tek, sve boli za djecu i roditelje kao da nijesu ni postojale ako smo bili kod Toše – doktora, čovjeka, etičara, humaniste, gospodina gradjanina….

Autoritativno ali nenametljivo i sa blagošću imao je riječ i lijek za sve. Njegova ljudska blagost bijaše melem od riječi, pažnje i stava kojim trajno darivaše one koji su njemu dolazili.

Da. Njemu. Najtraženijem i najomiljenijem pedijatru tog vremena, i uopšte vremena njegove uspješne radne karijere. Ta toplina očiju, pristupa i rješenja otključavahu kako sve dječje strahove i stresove, tako i prirodno roditeljske brige.

Toša – svjetionik svjetova dobra i vremena nostalgičnog sjećanja. Toša – gromada ljudskosti i etičnosti. Toša – sjećanje koje ne umire. Toša – pokazivač pravca kako čovjek treba da zbori i tvori, Toša – znameni simbol grada Nikšića u koji je bez ostatka uzidao citavog sebe.

Sve to i više od toga s razlogom i ponosom jeste dragi doktor Mirko – Toša Đurovic.

Otuda i ljudska rijetka skromnost koja je u djetetu gledala i stvarala velikog čovjeka. Koliko je očiju upamtilo i ponijelo Tošinu blagost dobrog duha ….

Izliječio je i u život uputio mnoge, ostavljajući za trajni nauk mnogo više od onoga što se u  knjigama  da naučiti.