Toplina oka Duške Pejović, na koju se možeš ogrijati

Upoznala sam je u Baru juna 2004. godine.

Misuri škola novinarstva pod pokroviteljstvom međunarodnog Media Trening Centra, Glasa Amerike i SAD, u saradnji sa Otvorenim društvom Bar.

Imala je dugu, bujnu plavu kosu, skupljenu u jaku, debelu pletenicu na potiljku. Osmjeh i riječ na mjestu.

S koferom na točkiće tražila sam broj svoje sobe u hotelu Topolica, a ona se već smjestila u dvije sobe dalje od moje.

Nepogrješivo sam znala da je i ona novinarka i da smo istim poslom pod istim krovom, na istom spratu. Potvrda ovom osjećaju bio je njen, ni malo uzdržan odgovor na moje pitanje: Oprostite, jesu li ovdje učesnici ove međunarodne škole?

Neposredno i toplo, odgovorila je: Ta sam, i dodala: a i Vi, znači skupa smo ovih dana.

Bili su to naši barski dani prijateljstva poslije prve kafe, a kako bi drugačije u gradu od masline.

Dijelile smo klupu kao osnovci u sali za seminare i sto za obroke u hotelskom restoranu.

U prilično smo freško more skupa ušle ranog, ne još kalendarskog ljeta te gidine, nakon izvanrednih, životnih predavanja i vježbi profesora Byron T. Scotta, našeg instruktora. Onda se izležavale i ćakulale na suncu, bez posebne zaštite za kožu. To nije bio rizik za moju skoro već preplanulu boju, budući da već u aprilu skačem na bombu u more, ali za njenu svjetloputu svakako jeste. Slane i mokre kike skupljala je šugamane naše a ja cigarete i svoj skupi upaljač koji mi je neko galantno poklonio.

Nakon ovog morskog popodneva znale smo koliko je za vazda dovoljno jedna o drugoj.

Najmanje smo netipično, dakle ženski, pričale o ljubavima i modi. Najviše, pretičući jedna drugu, lomeći misao i riječi, razgovarale smo o novinarstvu, novim stilovima i savremenim komunikacijama, o apuštanju tradicionalnih navika, prilagođavanju savremenim standardima koje razvijeni svijet uveliko koristi a mi smo tek na počecima saund fordža u radio montaži priloga itd.

Poslije banja, đir uz noćnu ariju i otmenu šetadu oko dvorca kralja Nikole.

Jutrom, ponovo u trening učionici.

Dobijali smo zanimljive testove uz pitanja tipa: Što bi vam u vašoj redakciji bila prva vijest: Danas u vašem gradu nema vode i neće je biti 24 sata; Snažni zemljotres pogodio zemlju u regionu; Pala lokalna vlada;ili svjetska rok zvijezda sjutra gostuje u vašem gradu?

Duška Pejović bila je najbolja!

Istina, pratile smo, se ali je ona prednjačila u replikama, diskusiji, razmjeni mišljenja.

Bila je svoja.

Dovoljno pristojna da sasluša profesora, predavača ali i da izrazi svoje mišljenje bez zadrške, argumentovano i kada se kosi sa njegovim.

Da pita za pojašnjenja, da brzo i uči i da nauči za sva vremena vječna pravila novinarske struke.

Danas Duška Pejović pita i propituje svoje goste. Novinarski tačno i jedino kako treba.

Znanjem, hrabrošću i odlučnošću.

Traži odgovore.

Ona pita.

Nema nezgodnih pitanja.

Ima samo puta do istine.

Danas po drugi put u kratkom periodu čitam kako za moju Dušku kažu da je neprofesionalac. Duška nacionalista, da radi za ustaški medij, ološ zapadnih bandita…i više ne mogu jer mi se buni želudac i drhti svaki nerv.

Ne mogu jer mučnina u crnom nadolazi iz šporkih komentara gdje sam sebe primorala da zavirim.

Do kad više?

Koji to zakoni, iz kojeg to prava i pravne nauke štite ovakve medije i portale koji ni žive ni mrtve, ni žene ni đecu, ni novinarke ni ljude ne ostavljaju na miru ako ne bljuju otrov po komandi njihovih malih i kržljavih, nezavršenih, zavidnih i zluradih, mnogo je reći. ljudi.

Reći ću čovječuljaka koji do čovjeka nikada neće stići.

Duški sam na kraju našeg novinarskog boravka u gostoprimnom Baru poklonila onaj svoj markirani upaljač, ona meni ruž za usne.

Davno nema pletenicu gustu, ali ima isti osmjeh i toplinu oka na koju se možeš ogrijati!

Dubravka Jovanović