Piše: Dubravka Jovanović
Čovječanstvo mora s vremena na vrijeme da promijeni rame na kom nosi teret koji se zove život, kazao je veliki Andrić.
Možda su loša vremena ratova, gladi ili zaraze, kao što su ova u kojima smo, ono sito i rešeto da prosije svu šporkecu našu.
Sa druge strane, da otkrije ona zrnca zlata koja po pravilu zablistaju u nevolji.
Na ugrožene da se misli i na pomoć njihovim razorenim domovima, na podršku i na poklič: zaustavite stradanja.
Sujeta i oholost, pohlepa i interes, nezasićenost, zloba, mržnja, truju ovaj život i dakako ratove donose.
Nije se još istrijebila opaka bolest, niti je čovjek još pobijedio virus ovoga stoljeća a ono novi zastrašujući dani i noći. Strahovi i zebnja.
Ali tamo neđe njima…A tako blisko svima, ako je zlo jače od dobra. Vjerujem da nije.
No, po onoj najgoroj i najsebičnijoj pod svojim toplim krovom i džemperom se čuje: Neće mene.
I bi virus. Kovid se zove sa svojom familijom mutirajućih do dana današnjeg, ali BI i na žalost traje i rat u Ukrajini.
Veliki, strašni rat u čijem plamenu su djeca i starci, žene i mladost, junaci i borci koji brane svoju zemlju.
Što sa onima koji neprekidno oko sebe šire viruse zla, onima što im je osokoljenim istim, dato pravo da lažu?
Moguće da nesporazumi i sukobi, ali i nevolje dolaze što oni takvi, nikakvi, hoće da mijenjaju svijet.
Crnilo svoje sitne i uske ličnosti bljuju za svoje kratke mjere i bijedne račune.
Slušam ih na protestima za svoju fotelju. To je adekvatna poruka i simbol njihovih okupljanja, istina mizernih i slabo posjećenih, ali upornih.
Ne bi ih pominjala da ni u ovim danima muke i ozbiljne zabrinutosti zbog plama rata koji može i u požar, oni ne misle samo na sebe i da nijesu umislili da su junaci našeg doba, nesvjesni svoje slabosti i ograničenosti.
No kada sam kod romana Mihaila Jurjeviča Ljermontova i njegovog Pečorina, koji se, najčešće tražeći slobodu, poigravao tuđim osjećanjima, manipulisao tuđim životima, i gubio prijateljstva, sjetih se njegovog pitanja : zašto moramo odgovarati za svoje postupke?
Ostaje nada da će jednom ovi koji zagađuju sve oko sebe morati odgovarati za svoja nedjela.
Uvijek se na ovome svijetu neko nađe da nešto pokvari.
Starost ljepotu, popovi blagost vjere i uzvišenost duha, sebičan prijatelj drugarstvo, studen cvijet, korona turizam.
Najgori su oni koji su inficirani protiv reda i poštovanja zakona.Takvima je vazda neko kriv. Nešto se drugo po njima iza brda valja.
I opet popovi. A kada se njihova riječ čuje dalje od oltara i crkve, kanona i molitve, onda ne miriše na dobro. Pop koji se ustoličio ogrnut crnim plaštom da svome narodu u oči ne pogleda, pripovijeda o „protestantskoj Evropi“ iz koje je “došlo zlo bezbožništva, ateizam i komunizam”. Ukrajina je po Joanikiju u krv zaplivala zbog bezbožništva.
Niđe ni riječi zbog Putinovog zla i sramne agresije na jednu suverenu državu u kojoj bombarduje i bolnice i vrtiće. Tako u Crnoj Gori besjedi “duhovnjak, božiji čovjek”…
No, moguće da se njima Bog mora moliti?
Umiveni iznutra, u molitvu zajedničku sa i bez oltara, biblije, litija, molebana, mise, zvona, hramova i katedrala, džamija i kurana, za mir i za zdravlje na ovoj planeti.
Kad pasa rat a još ni strašna bolest nije, svako do svoga sveca i svetinje, sa svojim krstom, koji nam je suđen.
Nego, problem je što se slabo misli.
Kad se ipak zamislimo, onda se treba sjetiti mišljenja svetaca koji smatraju da je “Bog spreman na sve”, negdje sam pročitala.
Ipak se pravi ljudi kaju zbog svojih grešaka.
“Na kraju krajeva, kako tako
nekako smo preživjeli, hvala Bogu!
Bog: Nema na čemu”, piše Rut Rendel.
Kretenska pohlepa za teritorije u kojoj i djecu ubijaju.
Nevenka F. Bajković
Draga Dube. Potresno dobro. Boli ćutanje građana Crne Gore, što su vazda bili prvi da odgovore na sudbinske izazove. Nije ni čudo kad ni čitav civilizovani svijet ne može da zaustavi ovu pomanhitalu rusku zvijer. Morali bi svaki dan izaći na ulicu, ka Cetinje, jedina luča u našoj pomrčini. Nek je vječna Crna Gora čiji je usud da vjekovima valja stijenu uzbrdo što nanovo oburdava. Nalik antičkom kaštiganom Tantalu. A za što su Crnogorci osuđeni. Danas se vidi. Vidi se po Ukrajini. Ista meta isto rastojanje. Zinule žvale većeg razbrata da im oduzme i državu i samo postojanje
Poštovana gospođo, problem je puno dublji. Interesi gospođo draga. I Ruski i Američki i ovih oko njih. Pitanje države je usputno. Borba za prevlast, resurse. Da je onaj Tramp ostao kakvi god da je ne bi ovako. On je jedini Američki presjednik u čijem se mandatu Amerika nije upuštala u ratove. Ista su to….vjerujte, samo je pitanje mjesta na kugli zemaljskoj i trenutka. Prošlost o tome govori. Pozdrav za Vas.
Ni Boga ni naroda više.
Ovo je zaista pomračenje zemlje.
đaolja vremena moja Dubi
E nekada su učitelji i popovi bili prosvetitelji. Danas huškači na zlo.
Čast časnim izuzecima.
Popovi jednako je topovi. zaista.
Neće ni zlo kako su oni mislili.
Svanuće
Strpljenje je možda spasenje, ali ja odavno nemam ni živaca da slušam i gledam tzv. mirovnjake u ime Boga, a ni želje da praštam nepočinstva koja nijesu za praštanje. Teška vremena, moja Dube…
PRAVILA KOMENTARISANJA
Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.
U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.
Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].