SVJETSKO PRVENSTVO U FUDBALU: ČIP (NI)JE SAVRŠEN?

SVJETSKO PRVENSTVO U FUDBALU: ČIP (NI)JE SAVRŠEN?

Igra gubi, tamo gdje čip za dlaku pobjeđuje.

Piše Željko Rutović

Koliko je tek stranica teksta ispisano povodom ovovremenog negativnog i  nepovratnog uticaja mašine na čovjeka. Kolliko je izrečeno humanističko kulturoloških analiza  i upozorenja po kojima se pod uticajem pametnih tehnologija,  velikih baza podataka, algoritama i  čipova, mijenja paradigma epohe. Nažalost stiče se utisak da to previše u edukativnoj ravni i ne zanima sveukupnu javnost. Čovjek postaje svjesni digitalni podanik – dobrovoljac u mnogim novotehnološkim eksperimentima. Pobjeda digitalnih oligarha i tehnika nad logosom više je nego očita. Naravno, u svim ovim ubrzanim procesima nije imun  ni fenomen igre, njena ontologija i filozofija smisla.

Igra, taj poredak pra – autentičnosti koja u razlici bilježi smisao postojanja danas je pod uticajem mašinskog svijeta izložena raznim izazovima i  opasnostima.

Praksa ne opovrgava zabrinutost. Naprotiv.

Konačno, i kao kolokvij i pitanje – da li je čip i zašto (ne) savršen?

Može li implementiran u i oko čovjeka,  izračunati i izraziti njegovu suštinu, njegovo bivstvo. Gdje, kako i koliko pomaže, ako i gdje i zašto odmaže ljudskoj suštini. I suštinski kakvu kvalitativno vrjednosnu  nam pomoc, izuzmemo li mantre o efikasnosti, čip.donosi? Dijalog kojeg nema. Umjesto argumentum najšire inkluzije, živi se od spektakl iluzije.

Čip, ime kontrole i nadzora nad čovjekom? Homo mašina. A šta je između namjere i posledice, benefita i štete?

Između ostalog o ovom fenomenu nam govori  – upozorava ovogodišnje 2026. god. Svjetsko prvenstvo u fudbalu. Jos preciznije, meč između Hrvatske i Portugala, na kojoj je čip – senzor ugrađen u fudbalsku loptu registrovao njen kontakt  sa kosom ( ! ) fudbalera,  što je  bio i dokaz – razlog za poništavanje gola Hrvatskoj, a time i uticaja na  mogući ishod meča u njenu korist. Tek i ovim povodom otvorila su se sa razlogom mnoga pojavna široka  pitanja mašinocentričnog svijeta. Makar i na kratko otvorena.

Lopta jeste okrugla, ali pokazalo se  da čip, ili odluke na njemu, nijesu baš savršene. A ljudski, sudijski faktor podlegao je radikalnom čip nalazu – pritisku odbijajući da prihvati i tumači ono sto se definiše igrom i prostorom, njenim konkretnim duhom i kontekstom, ne narušavajući pri tom dominantnost osnovnih pravila fudbalske igre. Konačno, dodir lopte i kose nije promijenio kretanje – putanju lopte, što i jeste sustina FIFINOG pravila, odnosno čip tehnologije, ovoga puta očito loše tumačene, sve do nivoa kafkijanske krivice.

Naime, riječ je gdje je granica između preciznih  nalaza i tehnoloških  inovacija, i onih koji obesmišljavaju ontologiju i prirodu igre, njenu magiju spontanost, lucidnost, intuitivnost i  nepredvidivost igre koju, pokazalo se, može obesmisliti senzor ugrađen u fudbalsku loptu.

Tek, procesi automatizacije i tehno intervencije široko i duboko integrisani, ipak ne mogu  do kraja biti linearno postavljeni.

Duh igre, ne samo kao sportski fenomen, već kao civilizacijsko – kulturološka dimenzija samo – potvrde čovjeka,  mora imati održivi balans između jasnih pravila i duha slobode igre, koja ne može biti oktroisana perifernim, senzorskim nano titrajima laboratorijskih mikroskopa, pod čijim uvećalima se ne vidi ono najbitnije – igra i u njoj čovjek. Kako na terenu, tako i emocijama  na tribinama.

U konkretnom tematu – povodu, igra gubi, tamo gdje čip za dlaku pobjeđuje.