Svečano obilježena 141. godina od pogibije 48 Ljubotinjana, Građana i Dobrljana

Prije 141 godinu, 28. juna 1876. godine, odigrala se jedna od najslavnijih i najkrvavijih bitaka Veljeg rata na Fundini, na samim vratima Podgorice, u Zagoriču i Doljanima, odmah nakon što su Crna Gora i Srbija sporazumno objavile rat Turskoj, 18. juna 1876. godine.

Knjaz Nikola je glavninu svoje vojske uputio u pravcu Hercegovine i lično komandovao sa njom.

Drugi, manji dio, pod komandom vojvode Boža Petrovića, imao je zadatak da spriječi prodor turaka iz Albanije, Spuža i Podgorice, u pravcu Nikšića i Hercegovine.

Marko Miljanov je komandovao vojskom oko Meduna, Ilija Plamenac je čekao turke na Fundinu, a vojvoda Božo je, sa ostatkom vojske ostao u Doljane.

Čitav odred crnogorske vojske je brojao oko 6000 boraca, dok je turska vojska imala oko 15000 vojnika i kretala se iz Skadra, Spuža i Podgorice u pravcu Kuča, kazao je akademik Branko Vučković, govoreći ispred potomaka, na skupu prilikom obilježavanja 141. godine od pogibije 48 slavnih Ljubotinjana, Građana i Dobrljana.

Ispred spomenika poginulim, u porti podgoričke crkve Sv Đorđa, čijima su se sjenama poklonili brojni građani Cetinja, Podgorice i drugih gradova Crne Gore, delegacija potomaka je položila vijenac.

Dostojanstveno, kako priliči sjećanju na heroje, odvijao se program koji je vratio iz (ne) slučajnog zaborava priču o junacima kojima je čast i sloboda Crne Gore bila ispred sopstvenog života.

Prema istorijskim izvorima, kazao je akademik Vučković, borbe su počele skoro istovremeno.

Krv se prolivala nemilice. Prolamale su se puške, tukli topovi, sjevali jatagani i vojske se miješale.

Činjena su čuda od junaštva. Junački ljubotinjski bataljon je bio opšta rezerva, pod neposrednom komandom vojvode Boža i u najpogodnijem trenutku je izvršio napad na lijevi bok turske vojske koja je bila izašla iz rovova.

Bio je to, do tada, nevidjeni nalet ljubotinjana, dobrljana i građana.

Ljubotinjski komandant serdar Škrnjo (Filip) Kusovac, slavni krstaški junak komandovao je Ljubotinjanima da ne dozvole turcima povratak u rovove.

Turska vojska, oko 3000 ljudi, bila je rasporedjena u podnožju Gorice i ispred istakla topove.

Serdar Škrnjo Kusovac, sa svojim ljubotinjanima, dobrljanima i gradjanima, zauzima Spasojevu glavicu, a tri čete oko 220 boraca poviše Zlatičkog potoka, pregaze Moraču i u otvorenom polju izadje ta šačica dičnih crnogoraca na susret sili turskoj.

Ljubotinjski junaci po goloj ravnici lete na turske topove, nije ih spriječavala ni sva vatra neprijateljska da natjeraju turke sa topovima da uzmiču.

Da ih nije u odstupanju zaklanjao serdar Škrnjo Kusovac sa Spasojeve glavice, teško da bi iz te gole ravnice iko iznio glave.

Do toga dana, turci su držali da su crnogorci samo u brdima junaci, te ovo junaštvo ljubotinjana, u otvorenom polju, mnogo im je straha zadalo, pokazavši im da su crnogorci u svakoj prilici junaci.

Padali su barjaktari pod barjakom ljubotinjskog bataljona, ali se barjak gordo lepršao jer su ga preuzimali živi od mrtvih i jurišali naprijed.

Mnogi akteri te bitke su pričali da su barjaci ljubotinjskog i ceklinskog bataljona bili toliko pocjepani puščanim zrnima i da su se jedva držali na kopljima i da se od žestoke borbe, licem u lice, krv lila potocima, da se o zlu priča potomcima. Knjaz Nikola ih je odlikovao zlatnom Obilića medaljom.

Pod barjakom ljubotinjskog bataljona poginula su 4 a ranjena 2 barjaktara.

Turci su izgubili bitku na sva tri fronta i u panici se dali u bjekstvo.

Imali su ogromne gubitke u ljudstvu i oružju.

Crnogorci su imali 600 mrtvih, medju njima 7 oficira i 5 barjaktara.

Ipak su crnogorci ovu bitku označili kao svoju pogibiju, jer oni kada ne nabroje po deset na jednoga, računaju da nijesu osvećeni kao što treba.

Junački jurišajući na turke, za odbranu slobode i časti, poginula su 43-trojica ljubotinjana, 3-ica građana i 2-ica dobrljana.

U toj bici, koja je zadivila Crnu Goru i Srbiju, protiv daleko brojnijeg neprijatelja, ljubotinjski ubojnici su svjesno pošli u smrt i za slobodu dali sve što su imali, čak i svoje živote.

Ljubotinj je bio zavijen u crno.

Nikada kao tih dana u njemu se nije tako rano smrkavalo. 43 humke, crne marame i korota.

Ljubotinjske rane su se čule na daleko, govorio je kralj Nikola koji je ljubotinjskim junacima posvetio svoje čuveno “ljubotinsjko kolo“, a o tom junačkom dogadjaju pjevao je svaki guslar i svaki crnogorac onoga doba.

Interesantno je, da se o ovoj slavnoj pogibiji ljubotinjskih, gradjanskih i dobrskih ubojnika, koja priliči samo crnogorcima, godinama malo znalo.

Izuzetak su stihovi kralja Nikole “Zagon će se vaš spominjati za Goricom u Doljane, dok junaci junakuju i izlijeću na megdane“, kao i ulica Ljubotinjskih junaka, u naselju Zagorič u Podgorici.

Mjesna zajednica Ljubotinjsko – Gradjanska i potomci ovih slavnih junaka, smatraju  da bi ovi junaci trebali da imaju svoje trajno obilježje i u Ljubotinju na ledini heroja, i u gradu heroju, Cetinju.

Svjesni da ovo sadašnje vrijeme nije vrijeme za podizanje spomenika, ali junaci sa vrata Podgorice to zaslužuju i obnova državnosti Crne Gore je prilika i za povratak svojim vrijednostima i svojim svetinjama.

I samo podizanje ovog spomenika u porti crkve Svetog Djordja pod Goricom, u znak priznanja i pijeteta 1895. godine, i riječi kralja Nikole koje se nalaze na spomeniku:

“S poštovanjem pristupite grobu ovih mučenika, u kom leže 40 ljubotinjskih ubojnika. Na prag same Podgorice, slavno oni umriješe, tek da divnoj Zeti lance, od Kosova razdriješe“.

Obavezuju sadašnje generacije ljubotinjana, dobrljana i gradjana, Podgoricu i Cetinje, da se ovi junaci koji su živote dali za krst časni i slobodu zlatnu, trajno sačuvaju od zaborava, poručio je akademik Branko Vučković.

Kralj Nikola nije zaboravio junake

Kralj Nikola nikad nije zaboravio ljubotinjske junake. Ispred crkve Svetog Đorđa u Podgorici, podigao im je spomenik na kojem su isklesani stihovi, koje mnogi Ljubotinjani i danas pamte.

“Ovaj spomenik podiže njegovo visočanstvo naš uvaženi gospodar knjaz Nikola Petrović – Njegoš, Ljubotinjanima, Dobrljanima i Građanima koji pogiboše u Zagoriču 28. juna 1876. godine, i ispjeva im ove stihove januara 1892”.

S poštovanjem pristupite

grobu ovih mučenika

u kom leže 48 ljubotinjskih ubojnika,

– pop Joko Drecun, potkomandir garde, Prele Kruška, potkomandir bataljona, pop Filip Kaluđerović, pop Ilija Jovetić, Vuko Mićov Kusovac, barjaktar, Filip Stevov Drecun, Mato Perišin Jovetić, Marko Mitrov Vujović, Joko Ivašev Polinović, Petar Đurov Sjekloća, Milo Perov Džongaz, Periša Mitrov Popović, Ilija Perov Šoć, Andrija Ilijin Smokovac, Luka Perišin Šoć, Ilija Nikolin Šoć, Savo Perišin Šoć, Ilija Nikolin Drecun, Mićan Nikolin Drecun, Filip Nikolin Drecun, Lazar Milanov Šoć, Andrija Jokov Vukićević, Joko Golubov Šoć, Savo Nikolin Vukićević, Bogdan Perišin Jovetić, Ilija Ivov Vukićević, Đuro Ilijin Jovetić, Niko Andrijin Đurašević, Andrija Savov Jovetić, Mićun Petrov Đurašević, Joko Petrov Marković, Zrno Đurov Markišić, Joko Ilijin Smokovac, Prele Đurov Pejaković, Mato Nikolin Smokovac, Savo Ilijin Pejaković, Joko Markov Smokovac, Ivo Đukanov Kaluđerović, Petar Markov Smokovac, Mitar Đukanov Kaluđerović, Mićo Popov Jovetić, Marija Dragov Đurović, Ilija Gigov Duletić, Marko Kojov Kusovac, Pero Pejanov Vujović, Nikola Mitrov Popović, Ivo Jovov Šaban, Nikola Ivašev Kolinović.

Na spomeniku koji je, inače, obnovljen 1976. godine, dopisano je – “po odobrenju njegova veličanstva kralja Nikole, ovdje počivaju i kosti popa Maša Kusovca, poginulog na Fundini 1876. godine.”

Gradonačelnik Prijestonice Cetinje, Aleksandar Bogdanović je kazao, da su u predvorju Veljeg rata, u još jedan boj, kojim će ujedno početi i oslobođenje Podgorice – tada , kao i uvijek, krenuli Crnogorci sa Cetinja i okoline. Njih 48 Ljubotinjana, Građana i Dobrljana, svoje su živote dali u toj bici. Pali su za čast i za slobodu Crne Gore.

“Oni nijesu dočekali oslobođenje velikog dijela crnogorske teritorije, niti formalnu nezavisnost Crne Gore u većim granicama – ali jesu vječnu slavu, koja nas spaja i ovdje. Pokazujući zahvalnost njihovom djelu, izražavamo ponos i divljenje, jer bez teških bojeva i bez Veljeg rata, pitanje je da li bi bilo i Crne Gore kakvu danas imamo”, kazao je Bogdanovic i zahvalio se predstavnicima SUBNOR-a i mjesne zajednice Ljubotinjsko građanske.

Na skupu je nadahnuto i emotivno govorio i potpredsjednik SUBNOR-a Crne Gore Slobodan Simović.

Događaj obilježavanja 141 godine od boja na Zagoriču, ispred crkve Svetog Đorđa gdje se nalazi spomenik poginulima, organizovali su Mjesna zajednica Ljubotinjsko – Građanska i Udruženje boraca NOR-a i antifašista Crne Gore.