Autori arhitekture i fresko slikarstva posebice značajne Crkve Svetoga Mihaila kod Stona, na Pelješcu, nijesu poznati, ali – ova crkva, kroz njezinoga ktitora dukljanskoga prvoga kralja Mihaila Vojislavljevića, nađe mjesto u Leksikonu likovne umjetnosti Crne Gore (i mjesto joj apsolutno jest u njemu) – dok ono što zasigurno znamo da (od A do Š ili Ž) svojijem znanjem i umijećem naši preci stvoriše, a što je osobito vrijedno (mnim na arhitekturu i skulpturalnu dekoraciju Manastira Visoki Dečani) – ne basta nam (njihovim potomcima) metnut u knjigu ovu!
Piše: Miodrag Draga Blažo’a BAJKOVIĆ, iz Građanah (svrh Oberah) – Riječka nahija – atar Cetinja
U Titogradu je prije mjesec dana promovisan Leksikon likovne umjetnosti Crne Gore.
Zanago se radi o vrijednoj i važnoj knjizi u dva toma, za Crnu Goru fundamentalnom projektu i doslovice kapitalnom djelu.
Izdavač ovoga leksikografskoga ostvarenja koje se prvi put pojavljuje u Crnoj Gori je ”C”ANU.
Rabim priliku da svim autorima koji stvoriše Leksikon najiskrenije čestitam na uloženom: veljem znanju, silnom vremenu i ogromnom trudu.
Glede na konkretna djela crnogorske umjetnosti (tijem i kulture), koja su predmet ovoga trodijelonoga štiva, tvrdim da u vezi sa Leksikonom – postoji jedna rđava vijest.
Kako ću tu rđavu vijest navesti i obrazložiti nizdol štiva, naglašavam da pri tomu nemam namjeru umanjiti značaj ovoga kapitalnoga djela – samo ću javno konstatovati našu crnogorsku ubogu zbilju.
Takođe, u odnosu na dva predmetna umjetnička djela, u Leksikonu postoji i jedna dobra vijest, pa – ajmo najprvo o njojzi.
Dobra vijest je da je Miroslavljevo jevanđelje nedvosmisleno predstavljeno ka’ đelo crnogorske umjetnosti-kulture!
Jasno, sve drugojače bi bilo: nenaučan i netačan pristup, neodgovorna i nečasna rabota.
Rđava vijest je što u Leksikonu Manastir Visoki Dečani biva spomenut samo u okviru leksikografskoga članka o kotorskom protomajstoru i klesaru, tvorcu njegove arhitekture i skulpturalne dekoracije, opatu Bogorodičine crkve nad mostom rijeke Gurdić, staratelju franjevačkoga samostana Male braće na Gurdiću – već rečeno, u pitanju je Vito Tripunov Čičo iz Kotora grada.
Naravno, autoru spomenutoga leksikografskoga članka o čuvenom fra Vitu ne može bit ničesove zamjerke, upravo naprotiv, ali – glede cjelovitosti i (za mene) objektivnosti Leksikona, rđavo je to što u njemu nema (ne nađoh ga) posebnoga leksikografskoga članka o samom Manastiru Visoki Dečani, u okviru kojega bi se potanko opisala njegova arhitektura i priložile (recimo) dvije fotografije – sušto bi jedino bilo jasno da ovaj Manastir pripada crnogorskoj umjetnosti, a tijem i kulturi!
Znači, za tvorce Leksikona Manastir Visoki Dečani nije djelo crnogorske umjetnosti-kulture!
E, to je ta naša znamenita nepoštenost spram samijeh sebe, neodgovornost spram potomstva, protivu naučan odnos i manjkamenat bastadurstva koji donosi razne posljedice.
Mora se više jednom zasvagda reći: dosta je bilo ovdašnjega paženja i neprihvatljivoga održavanja nametnute nam inferiornosti, i jednomašice – prekrdašenoga maženja tuđinskoga horijata i davanja krila veljima poganima.
U štivu ovomu – zborim i o tomu!
Dakle, dok gođ u skladu sa jednom jedinom istinom: jasno, glasno, nedvosmisleno i oficijelno ne ustvrdimo da je arhitektura Manastira Visoki Dečani crnogorska umjetnost-kultura, Crnogorci smo (uz sve ostalo) nemoćni ka’ zec ufaćen u gvozdiva.
Po drugoj strani, Srbija je na ”Expo 2020 Dubai”, ka’ svoje/njezino dobro kulture – pokazivala i prikazivala Manastir Moraču! (fotografije dolje)
To može učinjet samo onaj koji imade 4 prsta debeo mastni, zamazani i namazani obraz, pritom taj mu je ”obraz” još i tvrd ka’ đon, ili (što šćahu starizi reć): ”onaj koji ima šiju ka’ da je pasa oni zabran kralja Nikole na Obzovicu”.
Da su Srbalji barem crvenijema slovima na 7-8 svjetskih jezika (pomeđu ostaloga) uđenuvši istakli, tj. pošteno napisali:
”Iako je naš Stefan Nemanjić ktitor Manastira Morača, podignutoga 1252., njega izgradiše majstori-umjetnici sa dukljanskoga Primorja (o čemu śedoče romanički elementi: oblik portala, bifora itd.). … Ktitor sanacionih građevinskih radova i njegovoga oslikavanja u XVI stoljeću je riđanski-crnogorski ”veliki knez” Vukić Vučetić. Daleko najviši dio fresko slikarstva u unutrašnjosti ovoga Manastira, koje potiče iz toga i poznijega perioda, predstavlja najznačajniji tadanji opus ili cjelinu fresaka (i podosta šire od današnje Crne Gore). Kako, liše navedenoga, tokom XVI, XVII i XVIII stoljeća znatno više od polovice umjetnika (slikara i duborezaca), koji svojim umijećem oplemeniše glavnu manastirsku Crkvu Uspenja Bogorodice, pripada moračkoj i bokokotorskoj slikarsko-duborezačkoj školi – otkrito velimo da ta veličanstvena djela: nijesu naša umjetnost – nijesu dobra srbaljske kulture! Taj dio umjetnosti-kulture dominantno pripada Crnoj Gori, Crnogorcima i Crnogorkama.”
Vala i ja sam pođekad ka’ vazda – kako mi samo ovo ozgor nampade!
Možete mislit: tamo-oni i poštenje – a okruglo je 180 stepeni između tamo-njih i poštenja!
Srbalji na Svjetskoj izložbi to tako drsko odradiše, znači – pred svjetskom javnošću – a, nama ne basta (ovđen, u 4 domaća zida i među nama) u Leksikonu objaviti: da arhitektura i skulptura Manastira Visoki Dečani, koja je stvorena ovdašnjom pameću i umijećem – pripada/ju crnogorskoj umjetnosti-kulturi!
Ističem: zjelo (vrlo) je zanimljivo konstatovati, da u tom istom Leksikonu ima poseban i sveobuhvatno podroban leksikografski članak o Crkvi Svetoga Mihaila (Mihajla) kod Stona na Pelješcu, Republika Hrvatska! (fotografije dolje)
Ova 950-ak godina stara crkva, izuzetno arhitektonski i kulturološki važna, zadužbina je prvoga našega, dukljanskoga kralja Mihaila Vojislavljevića (vladao: 1046-1081, kralj od 1077.).
Njezine arhitektonske karakteristike pripadaju preromaničkoj skupini južnodalmatinskih, odnosno dukljansko-zetskih crkava iz XI stoljeća.
Autori arhitekture i fresko slikarstva posebice značajne Crkve Svetoga Mihaila kod Stona, na Pelješcu, nijesu poznati, ali (opetujem) – ova crkva, kroz njezinoga ktitora dukljanskoga prvoga kralja Mihaila Vojislavljevića, nađe mjesto u Leksikonu likovne umjetnosti Crne Gore (i mjesto joj apsolutno jest u njemu) – dok ono što zasigurno znamo da (od A do Š ili Ž) svojijem znanjem i umijećem naši preci stvoriše, a što je osobito vrijedno (mnim na arhitekturu i skulpturalnu dekoraciju Manastira Visoki Dečani) – ne basta nam (njihovim potomcima) metnut u knjigu ovu!
O čemu se radi?!
Je li u pitanju ona: ”što su spram nas gori to smo spram tamo-njih bolji” – i obrnuto?
Za 1.400 (slovima: tisućučetiristo) godinah, od dolaska (dijela) našijeh predakah na prostor Prevalitane (dukljanskih Slavena/Slovjena) i Dalmacije (hrvatskih Slavena/Slovjena) do dana-danjega – naši suśedi Hrvati nikad nijesu vojno atakovali na nas Dukljane-Zećane-Crnogorce!
U tomu smislu nas nikad nijesu ni peckalicom gađali, a kamoli praćkom ili sušto teže!
Po drugoj strani:
- Srbalji (S. Nemanja i njegovi) su nam pretke krvnički ubijali i krvavo uništavali, apsolutno zbrisali vaskoliku dukljansku kulturu (Balšići su je iz pepela iznovice gradili, potom Crnojevići još više uzdigli, tako da Srbalje, stare okupatore a mlado tursko roblje – od 1360., pa već do 1499. za 9 kopljah betismo (mimogred: približno taman tadijer se našoj domovini uspostavlja vječno ime CRNA GORA));
- tokom XVI, XVII, XVIII i XIX stoljeća, sve do Karađorđevićah, ka’ ubogi turski sušnji – ne patisahu protivu Crne Gore nečasno, nečojski i nesojski činjeti, i podosta toga sramnoga i sramotnoga učinjeti;
- u doba Karađorđevića (i prije 1918., a teke svojski počev od te godine), tizi zlikovci i zločinci nam krvavo i krvnički ”zablagodariše” (mimogred: Srbaljima nešto poslije 1945. nije baš premlogo odgovaralo ni osnivanje CANU, Univerziteta CG, gradnja Mauzoleja na Lovćenu itd.);
- śedoci smo da i dan-danji ta zgonadija ne patiše da spram Crnogoraca fakinariše!
Basta nam s obije noge trupačke kročit u hrvatsku avliju, konkretno na Pelješac, ali – ne basta nam ni malijem prstom se kopornuti put srbaljske avlije, konkretno na Kosovo, oficijelno – Republike Kosovo!
U pitanju su ne samo nedosljedni, već i u naučnom smislu sasma pobrkani kriterijumi.
(Slijedi još i IV dio ovoga štiva.)
Ne mora i neće !
PRAVILA KOMENTARISANJA
Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.
U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.
Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].