”Sve što je vaše: slavno dukljansko, uzvišeno zetsko i veličanstveno crnogorsko – mora bit naše; … !” (I)

Crnogorcima sve crnogorsko, slave vrijedno i ponosa dostojno, u pisanoj formi (i ne samo u pisanoj): Srbalji, na tamo-njima svojstven (što će reći zisto ”častan” i ”čojski”) način šklapaju ili prisvajaju, i ka’ svoje prikazuju i pokazuju – od Wikipedia-e, preko školskih udžbenika, leksikona, … i medija – do svjetskih izložbi.

 

Piše: Miodrag Draga Blažo’a BAJKOVIĆ – iz Građanah (svrh Oberah), Riječka nahija – atar Cetinja

Naslov ovoga štiva je figurativan citat (njegov prvi dio) onoga što već približno dvije stotine godina: bezočno, bezobrazno, pečobrazno i sramno zbore naši suśedi Srbalji, i počesto u skladu sa prozborenim: neumorno, drsko, podlo i sramotno spram nas Crnogoraca (sve tri ovdašnje vjere) postupaju i djelaju, tako što nam otimaju-šklapaju-lopužaju kulturu.
Jasno, i svekoliku povjesnicu.

U tom smislu interesovanje im je sveobuhvatno, dopire i pokriva još i doba naših slavnih predaka Dukljana, a u pitanju je razdoblje od 1.400 (slovima: tisućučetiristo) godina.

Od skoro, tačnije – od unazad 15-ak godina, iznedajboga isto čine i sa ranohrišćanskim bazilikama i crkvama iz IV, V i VI stoljeća, tj. vremena naših predaka romanizovanih Ilira.

Radi se o prostoru u široj okolici antičkoga grada Doclea (Duklja), osnovanoga u prvoj polovici I stoljeća prije nove ere, ka’ i u samom njegovom urbanom centru.

Srbalji iz Srbije s tijema bazilikama i crkvama nemaju niđe ništa zajedničko više no li postojbnici: Malte, Madagaskara, Mongolije ili Maldivija.
_______________________

Mimogred (I):

Da zavazda rasčistimo: gro ovdašnjih bajagi Srbalja su falsifikovani Srbalji iliti Posrbalji!

To jasno, glasno i, priđe svega – činjenično znači: oni iskonski nijesu Srbalji !!!

_______________________

No, nenadano su se (tamo-oni: i pravi i krivi (mnim falsifikovani)) avizali, da im (i) to, pa još kako može biti pragmatično ili utilitarno.

Inače, cijeli citat započet u naslovu glasi ovako:

”Sve što je vaše: slavno dukljansko, uzvišeno zetsko i veličanstveno crnogorsko – mora bit naše; a sve što vi svojom pameću i umijećem otud (iz Crne Gore) za nas stvoriste, liše svih onih brojnih koji (posebice u potonjih sto godina iz Crne Gore u Srbiju preseliše) ovamo ka’ izvanredno stvoriše – samo je naše!”

Može im ga bit kad su za nas sila, i to na daleko: znamenito lažava,  čuveno folirantska, neopjevano podla, ober prijevarantska, … i u tomu smislu spram Crne Gore svakojako par excellence rđava i huda.
A, mi se na sve to, ka’ tankuljave slamke – ne činimo vješti.

U nastavku slijedi beśeda o našljeđu crnogorske umjetnosti-kulture, tačnije o jednom njezinom dijelu, koji je itekako vezan za starodrevni i staroslavni grad Kotor.

Važno je naglasiti da je to nasljeđe koje Crnogorci, i u svoja četiri nacionalna zida (o vanka njih ni zbora) – premalo i stidljivo spominjemo ka’ naše dobro, tj. skoro da ga uopšte nijesmo isticali, a teke ne glasno promovisali očita djela crnogorske kulture!

Radi se o Manastiru Visoki Dečani i njegovom dukljansko-zetsko-crnogorskom-kotorskom tvorcu, i Miroslavljevom jevanđelju i njegovom dukljansko-zetsko-crnogorskom-kotorskom tvorcu.

Uložiću sa arhitekturom, iako je vrijeme izgradnje navedenoga manastira 150-ak godina bliže današnjem dobu od nastanka spomenute rukopisane i minijaturama ukrašene knjige.

Ipak, priđe kratkoga zbora o Manastiru Visoki Dečani (Republika Kosovo), navešću jedan primjer iz, može se komotno reći – savremene Evrope.

Predśednik Republike Francuske, pokonji François Mitterrand (Fransoa Miteran) je prije 40-ak godina raspisa’ svjetski konkurs za arhitektonsko rješenje glavnoga ulaza u muzej Louvre (Luvr).

Prvu nagradu na tom konkursu osvojio je američki arhitekt kineskoga porijekla Ieoh Ming Pei (Jo Ming Pej).

Po njegovom projektu izgrađena je i 1989. godine otvorena čuvena staklena piramida u dvorištu Louvrea.

Čija je arhitektura ova piramida?

Jasno je da odgovor glasi: Francuske Republike.

Čijoj umjetnosti-kulturi ona pripada?

Jasno je da odgovor glasi: Francuske Republike.

Ali, naravna je stvar, ništa manje, no itekako naprotiv – arhitektura ove piramide pripada Sjedinjenim Američkim Državama.

_______________________

Mimogred (II):

Zašto ne i Narodnoj Republici Kini – geni su neprikosnoveni a korijeni neizbrisivi!

Kad mi samo nampane što je sve za Srbalje stvorio dukljanski gen (odolen u Srbiju preseljen unazad 50, 100, 200 itd. godina) u: umjetnosti-kulturi, nauci, sportu i – samom stvaranju prijeko važnoga i sasma veljega dijela tamo-njihove (državne i vjerske) povjesnice – zapitam se: đe biše tizi nesretnji rabi bili da im još i toga nema?!

Odgovori u smislu nabrajanja mogu biti sadržaj nekojega višetomnoga (recimo) CANU-ovoga izdanja formata A4.

_______________________

Dakle (valja se opetovati):

Staklena piramida u Parizu je američka arhitektura!

Tvrdim da (konkretni) aksiom glasi:

Umjetničko djelo ka’ dobro kulture pripada i onom ko ga je naručio i finansira’ – i onom čija je pamet osmislila a umijeće oblikovalo!

Po Evropi (i bijelomu svijetu) je ovako.

Tamo su stvari jasne i niko nikomu ni okom u obor ne svrne s nekom rđavom namjerom – a o rđavom činjenju nema zbora.

A, đe smo mi i śeverni suśedi naši?

E, tu pak ima jedna ”mala” začepica: ništa evropsko ne važi na relaciji Crnogorci i Srbalji, odnosno Crna Gora i Srbija.

_______________________

Mimogred (III):

Nikad s uma ne smijemo smetnuti da je CRNA GORA pod brojem 1. MEDITERAN, pa potom sve (pre)ostalo!

_______________________

Evropske norme se u konkretnom slučaju u epicentru Balkana (u Srbiji) ne denjaju.
Znači, na Balkanu je sve drugojače u smislu – naopačke.
Tako je zaradi toga što se ovizi drugizi (Srbalji), ”veljizi” i taman 140 godina mlađizi, sramno plekaju, tj. sramotno prisvajaju umjetnost-kulturu ovijeh prvijeh (Crnogoraca), ”malijeh” i starijih – KOJA IM NIMALO I PO NIČEMU NE PRIPADA!

Crnogorcima sve crnogorsko, slave vrijedno i ponosa dostojno, u pisanoj formi (i ne samo u pisanoj): Srbalji, na tamo-njima svojstven (što će reći zisto ”častan” i ”čojski”) način šklapaju ili prisvajaju, i ka’ svoje prikazuju i pokazuju – od Wikipedia-e, preko školskih udžbenika, leksikona, … i medija – do svjetskih izložbi.

Tako te svjetske izložbe tijem prijevarnim činjenjem, jednijem svojim djeličkom postaju i ostaju: bjelosvjetske izložbe.

Znate, ‘oće to tako kad tamo-neko (počev čak 103 godine prije otkrića Amerike) ima nepreskočivu rupetinu u povjesnici ili, apsolutno nepremostivi krater u povjesnom i kulturnom postojanju.

Jasno, ovđe mnim na 500 godina pauze ili mrkle noći (bez ijedne zvijezde), usljed moratorijuma kojega ubogima Srbaljima Turci uvedoše-zavedoše.

I to – po svakojemu pitanju.

_______________________

Mimogred (IV):

Post festum se pitam: kako dobar dio našijeh śevernih suśeda glavni-očev-muški gen (zbiljski i iskreno rečeno): taman po gospodi Turcima ne povukoše?!

A, zisto podosta prilika za to natenane imadoše!

Tadijer, i u tomu slučaju – i nama ovđe biše danas (i u potonjijeh 200 i kusur godinah) druge i lješe ‘tice pojale.

Aj bo!

Bi što bi!

_______________________

Ajmo dalje.

Dok nam tamo-oni prisvajaju kulturu, mi na to: mirno bitišemo, civilizovano gledamo, dostojanstveno ćutimo, i – na otimanje crnogorske slavne povjesnice, sjajne umjetnosti-kulture, svakojakih veljih dostignuća itd. – kulturno im našijem mučanjem sve puštamo i maloumno sve praštamo?!

Slijedi nastavak teke započetoga zbora u vezi sa Kotorom.

Manastir Visoki Dečani izgradio je franjevac fra Vito Tripunov Čučo iz Kotora od 1326/27 do 1334/35 godine.

Biće, ipak – da je podosta priđe: Tripunov – no: Trifunov.

I nije fra Vita (kako su nas iz uvezenih udžbenika (na)učili ”stručnjaci”), no je fra Vito.

Čiji je Manastir Visoki Dečani?

Naravno je da odgovor glasi: Republike Srbije; na njezinoj se teritoriji nalazi.

Čijoj kulturi pripada?

Naravno je da odgovor glasi: srpskoj; srednjevjekovna Srbija je bila investitor.

Ali, naravna je stvar, ništa manje, no itekako naprotiv: arhitektura Manastira Visoki Dečani pripada Crnoj Gori!

Opetujem:

-ARHITEKTURA MANASTIRA VISOKI DEČANI PRIPADA OPUSU SREDNJEVJEKOVNE ARHITEKTURE ZETE, ŠTO ZNAČI – PRIPADA CRNOGORSKOJ UMJETNOSTI-KULTURI!

Ovo je činjenica koju je potrebito iznovice i iznovice, jasno, glasno, redovito i u pisanoj formi ovjekovječiti: u enciklopedijama, leksikonima, naučnim radovima, monografijama, udžbenicima, …; na izložbama, tribinama, Wikipediji, … – znači: SVUĐE!

 A toga nema doslovice: NIGĐE!

Kad je sakralna arhitektura u pitanju, želim naglasiti da (za mene): od Triglava do Đevđelije nema značajnije od arhitekture Manastira Visoki Dečani.

Mnim na period do 20. stoljeća i na od negda minule stilove.

Potonje spominjem samo glede osobitoga stilskoga konteksta priđe modernih vremena – bez imalo komparativne konotacije sa savremenom sakralnom arhitekturom.

Ka’ arhitekt (subjektivno) tvrdim: kad je ljepota Božjih kuća u pitanju – ništa se ljepoti Visokih Dečana ni primać ne može!

NJEGOVU LJEPOTU STVORILA JE OVDANJA DUKLJANSKO-ZETSKO-CRNOGORSKA PAMET I UMIJEĆE, I U TOMU SMISLU – CRNOGORCIMA JE NIKO I NA NIJEDAN KANTAR ODUZETI NE MOŽE!

Napomena (važna):

Ako nekojemu ”stručnjaku”, kojijem slučajem, nampane da, i prije objavljivanja drugoga dijela ovoga štiva, komentariše nešto poput:

da smo Crnogorci (iako zbiljski potomci Dukljana) – Srbalji; da ovaj dukljansko-zetsko-crnogorski prostor povjesno i zemljopisno (njegovih 13.812 km²) nije crnogorski nako – srbaljski, pa da je po toj logici vaskolika ovdašnja: povjesnica, umjetnost-kultura, svakojaka tradicija, veličanstvena slava itd. – tamo-njihova – i, pri tomu se još pozove na Njegoša (prije Njegoša se za razdoblje od 1230-ak (slovima: tisućudvjestatridesetak) godinah nema na niđe ništa činjenično ni pozvat – jasno, liše falsifikata (tokom više stoljeća) sačinjenih u Srbiji), takvi mora znati da:

• Njegoševo srpstvo nije nauka !!!

• Njegoševo srpstvo nije ni malo slovo ”n” od nauke !!!

• Njegoševo srbovanje nijesu naučne činjenice, a samijem tijem – glede naše narodnosti i nacionalnosti – niti ičemu ičesovi dokaz !!!