Sve muke Crnogoraca dolaze zbog nerazumnog narodnog povjerenja u sveštenstvo

Od ovoga se rađa međusobna mržnja, ubistva, zavist i sporovi nastaju. Sve nesreće i svi neredi svakodnevno se umnožavaju, a narod se krajnjoj slabosti, razaranju i bijedi podvrgava – ovako objašnjava uticaj vjere na crnogorske prilike Katerina Radonjić, sestra crnogorskog guvernadura Stanislava Stana Radonjića, 1774. godine. U knjizi ,,Kratki opis o Zeti i Crnoj Gori“ (1774) piše o posljedicama pokušaja crnogorskih mitropolita da uz duhovnu vrše i svjetovnu vlast u Crnoj Gori. Objašnjava kakvu štetu čine društvu i svakom Crnogorcu, kojoj svjedočimo i gotovo četiri vijeka kasnije.

– Nedostatak ili nemoć Crnogoraca nije u tome da se oni nijesu mogli upravljati prema Turcima, nego se glavna nesreća i slabost ovoga naroda sastoji u sljedećem: prvo, slabe ruke njime upravljaju; drugo, što, na nesreću, pri zavođenju kakvog poretka radi kakvog poboljšanja, ni od jedne države hrišćanske pomoći za to do sada nije bilo. Onda kada je ovaj narod ostao bez svojih urođenih vladara – knezova, i dalje je za sebe imao slobodu, dobijenu isključivo svojom hrabrošću. Ali ova se sloboda pretvorila zatim u samovolju, a slabost njihovog upravljanja dovela je do jednog oblika anarhije, to jest bezvlašća, što je gore čak i od ropstva.

Krađa, bezobrazluk i nepravda svuda se vide, zato što nema nikoga koji bi imao ili dovoljno snage da bi ih uzdržao, ili dovoljno vlasti, da ih kazni. Ipak sav ovaj nedopustivi nered nije ih doveo ni do sada do toga da osjete gnušanje od tolikoga zla, uvođenjem korisne uprave.

Koliko su puta samo srećni slučajevi bili ispušteni iz ruku zbog smetnji sveštenika, počev od 1715. godine, kako je o tome svima poznato, od čega je zavisila sreća cijele nacije – piše Katerina Radonjić. Objašnjava, dalje, kakvu štetu čini sveštenstvo, koristeći neznanje naroda.

– Međutim, ruka sveštena prezre i skrenu sva prava čovječanska koja su oborili bez stida na veliku nesreću i sramotu cijeloga našega naroda. Poglavari sadašnji i činovnici budući zaraženi lakomošću, do takve slabosti su dovedeni da, kada se zbog stvari i potreba narodnih sakupljaju, koliko god one bile velike ili male, nijedan zbor, ni organizacija, ni odluka, ni čvrst zaključak se ne može donijeti ukoliko se on samo pokaže kao suprotan sveštenstvu, onda sve opovrgnuto i uništeno biva. Sve ovo jedino dolazi zbog velike tame i neznanja i nerazumnog narodnog povjerenja k sveštenstvu. To ga udaljava od sloge, od korisne nauke, od prosvjećivanja i poštenja. Slijepo sveštenstvo, lakomo i prema srebroljublju nezasito, pod vidom bogoljubstva i posredstvom licemjerne pobožnosti, do te mjere su tim obmanama ovaj narod tako oslijepili da im se on po svojoj volji obraća! Neslogu i mržnju među njima uopšte ne prestaju sijati da ne bi nigda oči otvarali! Slijepa revnost prema vjeri često je nešto drugo, kao zavist, pohota, koristoljublje i neprijateljstvo, osveta proizvedena pod Božjim imenom. Od ovoga se rađa međusobna mržnja, ubistva, zavist i sporovi nastaju. Sve nesreće i svi neredi svakodnevno se umnožavaju, a narod se krajnjoj slabosti, razaranju i bijedi podvrgava – piše Katerina.

Koliko se pararela može povući sa sadašnjim trenutkom pokazuje i naredni citat.

– Mitropoliti se u cijelom narodu poštuju kao proroci, a prostota i veliko neznanje ovoga naroda u procjenjivanju zakona, do takvog se još sujevjerja protežu da se od prokletstva i anateme duhovne (koju oni nikada nad narodom upotrebljavati ne zaboravljaju i time kao na uzdi drže ovim izvanrednim izumom svojim svještenim) kao groma boje i spremni su sve dati da ne bi samo pod takvom kletvom ostali! A da li je ona pravedna ili ne o tome i ne razmišljaju. Izvršavajte, kažu im, a zapovijed će se ostvariti. Ovdje se vidi, nažalost, da je cijelo opštestvo pomračeno sujevjerjem sveštenim. Takvoj slabosti i bijedi je podvrgnuto da se i do danas zaslijepljen nalazi. Prema rečenomu slovu spasitelja — slijepac slijepca vodi i oba u jamu upadaju. Sve je ovo sažaljenja dostojno, radi nerazlikovanja dobra i zla u kojem takvi ljudi bez rasuđivanja žive. Ovo neznanje je sljepilo zbog kojeg treba sažalijevati kao i od sljepila slijepce koji ne vide i vidjeti ne mogu, što je bijelo i što je crno. Zbog ovoga mi sebe vidimo utopljene u ovakvo zlo koje nastaje zbog nesloge. Ljubav prema opštemu dobru više među nama ne postoji. Svako se brine samo o svojoj sopstvenoj koristi. Takvo je stanje kod nas da nema više ničega tvrdoga ni postojanoga, jer se sloga ne uspostavlja tako da se ni korisni savjeti ne prihvataju. Niko se ne brine o opštoj koristi: svako se stara o onome što se njemu čini korisnim i trudi se da obogati svoj dom na štetu cijeloga opštestva. Ne samo da se ne pomišlja o osnivanju korisnih i potrebnih nauka i o nauci mladih ljudi i o njihovom podučavanju, da bi se oni navikli na uzdržanost, trpeljivost i revnost, nego bi još bilo veoma prezrivo, prema našem sadašnjem ponašanju čak i govoriti o tome – piše Katerina Radonjić.

Prva prosvjetiteljka i književnica u Crnoj Gori

Akademik profesor Radovan Radonjić kaže da je Katerina Radonjić bila prva prosvjetiteljka i književnica u Crnoj Gori, ali da su njene poruke ostale zaboravljene.

– Ona smatra da je neznanje izvor svih čovjekovih nesreća, da naučna kritika i prevladavanje religioznih mitova i predrasuda predstavlja jedan od zahtjeva bez čijeg ispunjenja oslobođenje čovjeka nije moguće, te da veća prosvijećenost ljudi čini bitan preduslov za njihovu socijalnu i političku emancipaciju. Ovo je priča o mladoj, prelijepoj Crnogorki, Katerini Radonjić koja se, shodno svom nadimku (Bela), obraćala Crnoj Gori. Pri tome, gnušala se domicilnih sljedbenika rusko-mongolskog sindroma služenja stranim gospodarima da bi gospodarili svojim narodom. Njenom rukopisu ,,Kratki opis o Zeti i Crnoj Gori“, u kome je to (1774) javno i jasno iskazala, trebalo je 224 godine da stigne do crnogorskog izdavača (CID, 1998). Koliko će biti potrebno Crnoj Gori da eventualno shvati i prihvati poruke Beline knjige, te da li će to uopšte i dočekati – niko ne zna. Jer, velika je, i u ovoj zemlji neotklonjiva, mana i nad autorkom i nad njenom knjigom – piše Radonjić o Katerini.