Sve je poskupilo, jedino je život pojeftinio

Piše: Slavko Mandić

Svi će misliti da pišem o naglom povećanju cijena prehrambenih proizvoda, usluga, goriva i svega i svačega. Ne pada mi na pamet jer to naš izgladnjeli narod ne interesuje ni mrvu. Koju, ako se nastavi ovako, više neće imati na trpezi.
O politici, jer je to naš hljeb nasušni.

Grčevito se bori vlast za vlast. Opozicija prihvata i ovakvoga Dritana koji je najzaslužniji što je Crna Gora danas zavijena u crno, samo da se maknu više Krivokapić i njegovi apostoli. Nema veze što je snagu svoje male partije, nakon avgustovskih izbora 2020. godinu stavio na raspolaganje Srbiji i njenim službama i što je rastakao crnogorsku državu na svaki traženi način. Danas je on moguće izlaz iz ovog ćorsokaka. A kako ono rekoše za politiku? Valjda da je kurva, izvin’te me što psujem jer ja samo pričam onako kako čujem i ako su lagali mene i ja lažem vas, govorio je vanvremenski Balašević. I jeste zaista tako. Jer da nije, za ovo što je učinjeno Crnoj Gori, robuje se na tri Gola otoka, najmanje. To jato sinjih golubova predvodio bi ovaj ulcinjski, bez svake sumnje. Zato što je znao što nam slijedi. I prihvatio da bude jedan od glavnih kreatora crnogorskog jednogodišnjeg crnog bitisanja.
Druga država je zagospodarila ovim našim prostorima. Njoj je Dritan poklonio crnogorske svetinje, otete od Crnogorske pravoslavne crkve 1918. godidine. I sve što je trebalo. On koji je sebe predstavljao garantom čuvanja Crne Gore i njenog identiteta. Neće biti da nije znao da se, udružen sa političkim đavolom, ruše temelji države i podrivaju sva njena slobodoumna svojstva. Dobro je znao i tu i onu cetinjsku priču u kojoj su se zabadali gumeni meci po tijelima nedužnig građana koji nijesu željeli u svoj Manastir nedostojnog Jovana.

Sad, čućete kako šapatom upozoravaju ovi koji izlaze iz sjenke opozicije da se ćuti. Nije vrijeme, kazaće. A što? Da se ne predomisli Haralampije pa da se ljut ne vrne u pređašnji zagrljaj? Nije im možda još jasno da sve ovo sa njim ima veze koliko sa lanjskim snijegom.

Trpeljiv smo mi narod. Primjerima brojnim smo pokazali i dokazali da je tako stotinama puta. Da nijesmo, ne bi nam ovi odlazeći radili ovu bruku i sramotu. Ne bi prijetio Momo Koprivica, poslanik Demokrata kolegama valjda u parlamentu da se ne igraju izbornom voljom građana Crne Gore.

“Ne testirajte strpljenje naroda Crne Gore, ne uvodite Crnu Goru u destabilazaciju drustveno-političkih procesa, jer izborna volja građana Crne Gore je svetinja sa kojim se vrlo opasno igrati”, zaključio je Koprivica.

Možda je prijetio Dritanu, drugu do juče. Ali kako može nekome da prijeti Koprivica koji pripada Demokratskoj Crnoj Gori? Demokratija i nasilje ne idu ruku pod ruku. Osim možda ako se ime dalo da se zavaraju tragovi. Po svemu što čujemo, izgleda da je baš tako.

Kakva nam je vlast bila, mada još uvijek traje, najbolje svjedoči sam vrhovni apostol Krivokapić. „Objašnjavajući“ polititičku situaciju u Crnoj Gori čelni čovjek izvršne vlasti, ako se sve to po redu može tako nazvati, saopšti mudrost od koje još podrhtava tlo. Da bi Crna Gora krenula pravim putem mora da se dođe, prema njegovim riječima, pročišćenjem “onih koji nikako ne zaslužuju da učestvuju u kreiranju politika”. Možda je Krivokapić u suštini više makijavelista nego popovsko osnovno sredstvo? Tokom godine koja je iza nas nagledali smo toliko puta da se nije ustezao da iskoristi svako sredstvo da ostvari cilj. Činjenica je da su i sredstvo i cilj bili greška, baš kao i ona osnovna da je najveća greška bio on sam.

Premijer će kazati da je manjinska vlada prevara. Ajde, što bi rekli Topalovići u kultnom filmu Slobodana Šijana “Maratonci trče počasni krug”. A on kao nije bio prevara. Pa i malo više od toga.

Nakon kratke pauze ili stanke, oglasio se i nadaleko čiveni Medo. On će o  Krivokapiću i Abazoviću: Narod ne zaslužuje ovakve karikature od državnih funkcionera. Što je ovom vidovnjaku za ime boga miloga? Pa njemu još nijesu kazali da jedna karikatura odlazi zanavijek? Nijesu, vidi se iz onoga što zbori. A kakve to karikature druže Medo zaslužuje narod?
Nije u mogućnosti sad da se śeti da je koliko lani imao tu gumicu u rukamu da ih pobriše. Ali mu tada nijesu bile karikature. Doduše, imao bi kompletnu Brankovu famelju na duši, a sa tim bremenom očigledno nije u stanju da se nosi.

Kako se politički točak u Crnoj Gori zavrtio nenadano brzo i kako „prijeti“ da izazove dodatne turbulencije, a možda i vrati makar dio bivše vlasti na vlast, ču se  na RSE (Radio Slobodna Evropa) i glas Igora Golubovića, preśednika Pljevalja. Pored one njegove čuvene izjave da je izvučena iz konteksta ona da neće prekrečiti mural Ratka Mladića, osuđenog ratnog zločinca sa fasade zgrade u tom gradu, što je uspješno demantovano, Golubović je kazao da bi ga trebalo smjestiti u ludnicu da je to kazao, a ne od njega tražiti ostavku. Baćuška Golubović je perjanica DPS-a u ovom gradu.
Zaključak nije neophodan.

U ovom govoru bez smisla, ili galimatijasu kako kažu učeni da bi se razlikovali od onih kojima su domaće riječi milije, ipak se čeka što će u konačnici kazati DPS. Tačnije Milo. Jer bez Mila nema ni vlasti ni opozicije. To znaju ove uspinjajuće fizionomije u pokušaju, pa se raznim trzajima pokušavaju nametnuti. Ali, uzalud.

A evo potvrde u izjavi jednog od političara dan nakon velike obznane. „Krivokapiću, nikad nismo rekli ni da ćemo glasati protiv ove Vlade niti da ćemo glasati za manjinsku vladu“.
Mudro, ko umije da pročita.
Što li je pisac htio da kaže? Ništa, kao što ništa nije kazao od postanka do danas.

Ovih dana očekuju se nove kazalice putujućeg karavana ka jednoj od bogomolja na pričest za kraj vladajuće pandemije.

Smij se narode, imaćeš čemu. Zaslužio si.