Odlazak Dejana Adžića: Suza za prijatelja

Važio je za šarmera. Bio je boem. Onaj istinski, nije se osvrtao da oslušne puls naroda koji je poslovično imao uvijek neku primjedbu, kazao bi uz šeretski osmijeh.
Dejan Adžić je bio spoj nikšićkog krševitog karakternog znaka, koji je snažno pulsirao u traganju za izvornom crnogorskom tradicijom, podstaknut sjećanjem na prađedovski zavjet koji je obavezivao stalno prisustvo ljudskosti i čovječnosti, bez obzira na strašne ure koje su se dešavale kad se god savjest opusti i dozvoli zlu da isplete svoju mrežu nad crnogorskim postojanjem.
U njemu bi se tada probudila sva goropadnost borca, spremnog da se stavi domovini na uslugu, bez obzira na cijenu koja je znala biti često uz samu provaliju koju je samo život mogao da izrežira.
Dejan se nije plašio. Njegova odlučnost da pokaže domovini odanost, istinski je predstavljala sojsku dimenziju čovjeka koji je ljubio krš iz koga je izbijala slobodarska iskra i slala je kao poruku bokeljskoj mediteranskoj treperavosti, koju je zavolio gotovo koliko i svoj Nikšić. Tu je našao mir i tiho trajanje među Bokeljima koji su znali da čuju iskrenost sa kršovite Trebjese, ali i snagu antičkih razmjera, ako bi kojim slučajem zatrebalo.
Ovaj sportista u svoje doba, vaterpolo sudija i patriota prije svega, danima pred odlazak u vječni spokoj, tragao je za idejom kako i na koji način sačuvati Crnu Goru od zla nauma pokvarenih duša, koji nijesu krili želju da je satru. Dejan im je potcjenjivački poručivao da nikada neće uspjeti, jer je Crna Gora oganj i plamen živi, sveta iskra antifašizma i istorijsko trajanje koje nikad zlotvor ne može uništiti. Koliko se god upinjao i koliko mu god pomagali izrodi nastanjeni u okolnim državama.
Dejana je umor skolio potonjih dana. Davao se više nego što je mogao izdržati. Govorili su mu da malo stane. Ali kako odbrana države može bez njega? Pa to ne bi bilo prirodno, sam bi sebi u potaji saopštavao. Država prvo, pa ako što ostane za njega da mu nastavi trajanje.
Ovoga puta toga drugoga nije bilo. Slomila ga je borba koja je imala jači zamajac, a on se na to nije osvrtao. Znajući ga, ne bi ni sad, kad je već slutio  da mu zbog toga kraj života slijedi.

Osjećamo prazninu danas. I veću ćemo još, sasvim sam siguran.
Što mu reći za oproštaj, a da ne bude licemjerje kojim smo sve bogatiji? On bi kazao: Ne avetaj tako ti boga. Pušti me da mirno odem. Ako je gore to što mi sljeduje, naću više dobrih i plemenitih duša nego što ih je među vama. I opet mu čujem onaj šeretski smijeh dok zamiče iza ovdašnjeg trajanja.
Pa ipak, ne mogu uteći od našeg trajnog biljega. Reći ću mu: Počivaj u miru, prijatelju dragi. Borićemo se za našu i tvoju Crnu Goru, dok god trajemo. I bit sa tobom, čija nam je inspiracija slobodoumlja vodilja koju slijedimo.