Susret pape Franja i dlanova crnogorske vlasti

Piše: Slavko Mandić

Sretoše se slučajno dok je ON voljom Demokratskog fronta trošio narodne pare u Rimu. Papa Franjo u svojoj bijeloj odori, ON u mrkom odijelu. Ispričaše se naširoko više od minuta, i dobro upoznaše jedan drugoga.

Đe si Papo?
Što činiš?
Dobro mi izgledaš, reče mu ON u brk.
Oli ti dolazit više u Crnu Goru? Poslali bi mi po tebe helikopter. To je onaj specijalni za NATO intervencije koji je nova vlast vlastitim umom i znanjem pretvorila u transportno sredstvo za prebačivanje popova tamo đe im nije mjesto. Tebi jeste svuđe, nemoj da se ljutiš. Ne odnosi se na tebe, no oću opušteno da ti rečem da ne misliš kako ćeš do nas doć. Ima se načina. Smislili smo mi, a ti dobro znaš da Milo 30 godina to nije moga.
A ja popove volim. Doduše one s bradom u mrku robu. Ne nešto ove svijetle. Ali to je skoro isto. Dokaza sam brate, ka iko. Ne smije na Crnu Goru niko, dok je nas iz potonje URE. Sem njih, dragi papo. O(d)pušteno, nego što!
No, kaže ti meni Franjo ima li kod tebe u ovome Vatikanu organizovanog kriminala, poče diplomatsku konverzaciju karijerni turbo polititičar? Ako ima, nastavi ubrzano, da pape ne ode, ne brini mnogo. Ja sam ti za to tata-mata. Samo opušteno i ništa se ne śekiraj. Tu je prijatelj da to riješi.  Očistiće ti Vatikan od svakog zla. Velim ti, ne śekiraj se papo dragi, pobogu brate. U Crnoj Gori ne osta niko ko je kraˊ a da ga nijesam smjestio đe mu je mjesto. Sad ubrzano radim da smjestim i ove nove lupeže, koji su se namnožili u pasanu godinu ka žuti mravi, moj dobri Franjo.
Franjo ga gleda. Stari je to čovjek. Ne može da se odupre mladosti. Drži mu jednu ruku sa obje svoje, ali ne može onu drugu. A on njom po njegovim prsima i desnom ramenu otvorenim dlanom. Kao znak prisnosti. Što jače drmne papu, to je znak da ga uvažava više od ostalih. Papa nije bilo ko. Zna to ON i zato po njemu udara opušteno, sa širokim osmijehom punim samopouzdanja.

Drži se papa Franjo koliko mu bremenitost godinama dozvoljava, ali ON ne posustaje. ON je jedini koji je onako s ljubavlju, kulturno kako mu ga funkcija daje, izudarao papu, da se ovaj, pretpostavlja se, još uvijek oporavlja.

To je kad neko zna. Pripremao se, potpuno je jasno nakon svega, što će i kako će kad sretne svetog oca. Izguglao ko na njega ima najviše uticaja i tako došao do imena Emilija Ognjanovića, papinog duhovnog oca iz Argentine. Emilijo je porijeklom Crnogorac a papa Franjo je na njega slab i ne može se oduprijeti njegovim zahtjevima i željama. Vrhovna je ta da pośeti Crnu Goru. Nije reka da oće, ali jeste da je i on kao i Ognjanović Crnogorac.
Da možda ona vlast nije učinjela da jedan papa u sred Vatikana obznani svjetskoj javnosti da je Crnogorac? To samo ova može, sa ovakvim velikodostojnicima kakav je ON.

Kad papa Franjo dođe u Crnu Goru, a oće jednoga dana, mada nije obećao NJEMU, povešće ga domaćin na Cetinje. Za papu ne trepa helikopter. On će kolima preko sredine Belvedera bez ikakvih problema i sa ljubavlju biti dočekan. A pozivari će ipak morat helikopterom. Sa pancirnim ćebetom tamo i natrag i uz prijateljsku pratnju pripadnika raznorodnih sedmih bataljona.

Istina, papi će trebati pancir kojim će se zaštititi od toplih tapšanja po plećima koje domaćin koristi prilikom dolaska značajnih gostiju u krug njegove jurizdikcije i prsta kojim zavitla ispod nosa ON da ipak stavi do znanja ko je ko!

Opušteno papo, možda malo i zaboli ali je slatko!