Sudsko ročište državnog srama i završne riječi

Piše: Sreten Vujović

Prekośutra je novo ročište u maratonskom trogodišnjem procesu protiv osam Cetinjana, koji se pred sudom nalaze, zbog protesta, protiv (tada) predśedničkog kadidata Jakova Mulatovića, a  zbog njegove izjave u „gluvoj“ ali i „ćoroj“ sobi: „Pa što ako pogine 10 Crngoraca?“

Ova monstruozna izjava je svoj tragični epilog imala u dva cetinjska masakra, bez prebola, i to u blizini ošporkanog Cetinjskog  manastira, u povodu čijeg šporkanja i uniženja je gore pomenuto mišljenje i stvoreno. „Mrzim one koji vlastito laprdanje smatraju mišljenjem“, rekao bi poznati Milić Vukašinović! Ipak pomenuto laprdanje ima ogromnu težinu i potencijalnu tragiku u sebi!

Dakle, da se vratim na temu u vezi sa aktuelnim predśednikom svih Srba, Posrbica i jednog golobradog bošnjačkog vojvode! Žalim i sa punim pijetetom pominjem stradale u dva cetitnjska masakra, ali vjerujem i sada da slične izjave iz samog državnog vrha, kao i ona o policijskom „čišćenju bagre po Cetinju“ u saradnji sa kriminalnim grupama, može biti stimulativna „inicijalna kapisla“ za psihički labilne ljude, zadojene popovskom mržnjom prema svemu crnogorskome! Moj duboki naklon za stradale i njihove famelje, u čijim dušama će duže nego  u grobnicama biti u nespokoju svi stradali!

Zašto počinjem ovakvim tragično ozbiljnim uvodom? Upravo zbog onih u uniformama, koji su stotinak metara udaljeni od Medovine (đe  drežde, preže i danju i noću) čuvali ničim ugrožene popove, i odbijali da  pruže pomoć ranjenom! Elem, Jakov Mulatović, zbog koga se nalazimo pred sudom, je zloupotrijebio svoj politički uticaj i izvršio pritisak na  policiju da preda krivične prijave protiv svih osam Cetinjana! Na taj način je, poput Pilata, pokušao oprati svoje prljave ruke!

Da bi do kraja potvrdili „MUPokratiju“ juče izglasaše izmjenu Zakona o ANB (ili Zakona o unutrašnjim poslovima) po kome će po principu Gestapo-a, Tajne državne policije III Rajha (Geheime Staatspolizei), koja više nije tajna već javna sramota, imati apsolutnu moć i pravo vlasništva i tijela i duša,  onih kojima je od duša još ponešto i preostalo, a sve ih je, nažalost manje!

Kako bih lakše „svario“ ovo politikantsko bljutavilo, pomogao  mi je porukom, jutros, prijatelj, patriota i eruditni publicista Milorad PUSTAHIJA, koji  me zaleleka, onako svojski, (ne pitah ga je li se „podbočio“ da pripodigne dijafragmu i pod(h)vati još snažnije) digitalno prijateljski, pretpostvljajući da je presuda Cetinjanima napravljena još i prije početka Glavnog pretresa (volio bih da griješim, više zbog mladih ljudi koji su hranitelji porodica, nego zbog sebe, skoro fosiliziranog penzionera)! Hvala, Milorade na pažnji, jer se u Crnoj Gori, za neku ljudsku pogan zborilo: „Njega neće imati ko zalelekati“:

„Batke, jutros sam se stužio zbog tebe! Do sinoć si i mogao nekako da se braniš, ali poslije usvajanja izmjena Zakona nemaš šanse. Sje.aće te neki Gej Julije Cezar iz Demonkrata. Lele mene za tobom!“

„Sada i za dovijek“ dodao bih ja, kako bi sve bilo „kompletirano“!