Sud: Bratić nije bila svjesna da nezakonito smjenjuje direktore

Sud je zaključio da je Bratić, kako je to pojasnila u svom iskazu, odluke o razrješenju direktora donijela na osnovu tumačenja pravnog tima ministarstva, u skladu sa kojim tumačenjem je postupala, ukazujući da je prilikom donošenja spornih odluka iste prethodno pročitala, te da je imala povjerenja u znanje i tumačenje pravnog tima

Autor: Nada Đurđevac

Sudija Osnovnog suda u Podgorici Nikola Bošković donio je prvostepenu presudu, postupajući po tužbi države, prema kojoj bivša ministarka prosvjete Vesna Bratić neće odgovarati zbog nezakonitih smjena direktora škola. U presudi, u koju je Pobjeda imala uvid, stoji da Bratić nije imala svijest da donosi nezakonita rješenja, niti da grubo zanemaruje svoje dužnosti i da država tokom vođenja ovog postupka nije dokazala suprotno.

Bratić neće morati da plati parnične troškove u nešto većem iznosu od 15.000 eura za 29 predmeta koji se odnose za smijenjene direktore.

Zaštitnik imovinsko-pravnih interesa žaliće se na ovu presudu, te će se o svemu izjasniti Viši sud.

Zaštitnik imovinsko-pravnih interesa podnio je tužbu 2023. godine pred ovim sudom kojom je tražio da bivša ministarka odgovara zbog nezakonite smjene direktora. Tada je najavljeno da će etapno podnositi više tužbi kako budu pristizale pravosnažne presude za više od 140 direktora obrazovnih ustanova koje je Bratić smijenila. Osnovni sud se sada izjasnio po tužbi koja se odnosila za 29 smijenjenih direktora, a nedavno je Zaštitnik saopštio da su pred tim sudom podnijeli još dvije tužbe protiv Bratić gdje se traži njena odgovornost za još oko sto direktora.

Vjerovala pravnom timu

Osnovni sud je zaključio da država, odnosno Zaštitnik imovinsko-pravnih interesa, u ovom predmetu koji je prvostepeno okončan, nije pružio nijedan dokaz, koji bi samo postupanje Bratić mogao okarakterisati kao namjeru ili krajnju nepažnju, odnosno dokaz koji bi doveo do zaključka da je namjerno donosila nezakonite odluke sa ciljem da se državi pričini šteta u vidu troškova postupka ili da je grubo zanemarila svoje zakonske obaveze kada je takve odluke donijela. U presudi stoji da država u tom pravcu nije predložila izvođenje bilo kakvog dokaza- na primjer, saslušanja svjedoka – predstavnika pravnog tima ministarstva. Precizirali su da u konkretnom država nije dokazala ni motive eventualnog namjernog (ili usljed kranje nepažnje) postupanja Bratić, koji bi ukazivali da je šteta željena posljedica postupanja. Sud je zaključio da je Bratić, kako je to pojasnila u svom iskazu, odluke o razrješenju direktora donijela na osnovu tumačenja pravnog tima ministarstva, u skladu sa kojim tumačenjem je postupala, ukazujući da je prilikom donošenja spornih odluka iste prethodno pročitala, te da je imala povjerenja u znanje i tumačenje pravnog tima.

– Dakle, polazeći od iskaza tužene, te zakonskih ovlašćenja tužene kao ministra, kao i činjenice da su predmetne odluke donijete na osnovu tumačenja propisa, sud nije mogao na bazi tvrdnje da su u istom danu razriješeni direktori, izvesti zaključak da je tužilja bila svjesna ili mogla biti svjesna da su rješenja koja donosi nezakonita, ili pak da nije pokazala minimum stepena pažnje. Ovo iz razloga, što je tužena (koja nije imala pravničko znanje) predmetna rješenja potpisala na osnovu mišljenja pravnog tima, pri čemu je ista pročitala i vjerovala stavu pravnika koji su joj takvo mišljenje predočili u samim rješenjima, pa je samim tim bila u uvjerenju da su rješenja koja donosi zakonita – navedeno je u odluci suda koju potpisuje sudija Bošković.

Dodaju da navedeno ukazuje da je Bratić pokazala elementarne standarde pažnje, koji su se od nje kao rukovodioca očekivali, a zbog čega se ne može govoriti o gruboj nepažnji tužene prilikom donošenja spornih odluka.

Razriješeno umrlo lice

– Za naglasiti je da je sud posebno cijenio i isticanja tužilje da se namjera ili krajnja nepažnja tužene ogleda u činjenici što je predmetne prilike razriješila i umrlo lice, ali ti navodi nisu bili od uticaja na drugačije presuđenje. Naime, tužena kao ministar svakako nije sama pripremala sporna rješenja, niti je imala obavezu da provjerava tačnost podataka koji egzistiraju u rješenjima koje je potpisivala. Navedeno je bila obaveza drugih lica zaposlenih u ministarstvu, odnosno onih koji su pripremali rješenja – piše u presudi u koju je Pobjeda imala uvid.

Mišljenje je suda da se navedeni propust ne može tuženoj staviti na teret, već se radi o propustu drugih zaposlenih, a zbog čega se na bazi tog propusta i ne može temeljiti i dokazivati namjera ili gruba nepažnja Bratić, jer nije na njoj kao rukovodiocu bilo da tu činjenicu provjerava.

– Sljedstveno izloženom, a kod činjenice da u konkretnom u prvom redu nije postojala uzročno-posljedična veza između radnji tužene i nastale štete u vidu troškova postupka, te kod činjenice da tužilja takođe nije ni dokazala namjeru ili grubu nepažnju tužene prilikom donošenja rješenja o razrješenju direktora vaspitno-obrazovnih ustanova i time pričinjene štete u vidu parničnih troškova, to je tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan – istaknuto je u presudi.

Tražena odšteta

Tokom ovog postupka sudski vještak je procijenio štetu nešto veću od 26.000 eura, koja uključuje parnične troškove – presuđeni iznos, kamatu…) od 16.746, 80 eura i kamatu od 4.352,04 eura, te troškove izvršenja – troškovi koji se odnose na klauzulu pravosnažnosti i izvršnosti presude, troškovi notarske ovjere presude, poštanskih usluga… – od 4.851,18 eura sa zakonskom zateznom kamatom 1.247,70 eura. Zaštitnik je tokom postupka naknadno povukao tužbu za troškove izvršenja, jer Bratić nije odgovorna za njihov nastanak, te je ostala samo tužba za parnične troškove sa zateznom kamatom.

Sudija je, međutim, presudio da Bratić ne treba da plati štetu za parnične troškove od 15.281,12 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 12.06.2025.godine pa do konačne isplate, kao i iznos od 3.947,05 eura na ime zakonske zatezne kamate obračunate od isplate do 12. juna 2025. godine.

Pala tužba

Osnovni sud je zaključio da se šteta koju potražuje država ne sastoji od izgubljenih zarada razriješenih direktora (što je drugo pravno pitanje), već od troškova parničnih postupka, koje su pokrenuli razriješeni direktori radi poništenja odluka o razrješenju (a u kojim postupcima se nije odlučivalo o izgubljenim zaradama). Parnične troškove u smislu odredbe čl. 149 Zakona o parničnom postupku, sačinjavaju izdaci učinjeni u toku ili povodom postupka (st.1), a isti obuhvataju i nagradu za rad advokata i drugih lica kojima zakon priznaje pravo na nagradu (st. 2).

– Radi razumijevanja konkretne pravne situacije, bitno je za napomenuti, da su troškovi koje tužilja sada potražuje kao štetu, proistekli iz parničnih postupka, u kojim nije učestvovala tužena kao stranka, već su kao stranke učestvovali razriješeni direktori kao tužioci na jednoj strani i država kao tužena na drugoj strani – navedeno je u presudi.

Dodaju da analizom sadržine samih predmeta za koje se vezuje šteta, da se zaključiti da je tokom svih postupaka država Crna Gora, koju je zastupao Zaštitnik imovinsko-pravnih interesa istrajavala u tvrdnji da se radi o zakonitim rješenjima ministarstva kojima su smijenjeni direktori, te da je radi utvrđivanja zakonitosti rješenja održavano više ročišta po jednom predmetu.

– Navedenu činjenicu sud ističe, jer je upravo od broja ročišta, odnosno preduzetih radnji u tim postupcima, zavisila i visina troškova, koja se sada kao šteta potražuje od tužene. Dakle, ovdje se postavlja pravno pitanje, da li postupanje tužene ima uzročno-posljedične veze sa troškovima parničnih postupka, odnosno da li se tuženoj može staviti na teret da je svojim radnjama stvorila troškove postupaka, a time i tužilji prouzrokovala štetu. Po nalaženju ovog suda, postupanje tužene nije u uzročno-posljedičnoj vezi sa troškovima postupka, koji se sada od tužene potražuju kao šteta. Ovo iz razloga, što tužena nije bila stranka – učesnik postupka, da bi svojim radnjama uticala na visinu troškova, već je državu kao tuženu zastupao Zaštitnik imovinsko-pravnih interesa – istaknuto je u presudi.

Ističe se da je Zaštitnik mogao uticati na visinu predmetnih troškova.

– Naime, troškovi koji se sada potražuje od tužene, predstavljaju posljedicu samostalno vođenih parničnih postupka, u kojima je poslodavac (ovdje tužilja) bila zastupana od strane zakonskog zastupnika – Zaštitnika imovinsko-pravnih interesa, koji je imao mogućnost da razmotri zakonitost osporenih rješenja, te u tom pravcu, ukoliko je već smatrao da je riječ o očigledno nezakonitim razrješenjima (kao što to sada tvrdi), da prizna tužbene zahtjeve ili pak predloži zastoj parnica, do pravosnažnog okončanja jedne od parnica, čime ne bi nastali troškovi u traženom iznosu, a kakvo postupanje je u konkretnom izostalo – piše u presudi suda.

Bratić je tokom 2021. godine smijenila više od 140 direktora škola, te su oni dokazali na sudu da su bez te funkcije ostali mimo zakona. Oni sudokazali da su razriješeni zato što nijesu formirali školske odbore, te da nijesu mogli taj posao završiti iz razloga što ih je ministarstvo opstruiralo – nijesu predlagali svoje članove.

Smijenjenim direktorima je, kako je nedavno saopštavano, isplaćeno više od 280.000 eura. Bratić je ranije komentarisala da je nečuveno i presedan da se podnosi tužba protiv nje zbog izgubljenih 300.000 eura.