Arhitekta Miodrag Miško Dragov Bajković, član Crnogorskog pokreta, načinio je manju studiju o devastiranju crnogorskih sakralnih objekata od Srpske pravoslavne crkve i njenih eparhija u Crnoj Gori, pokazujući koje su razmjere, kako je navedeno na sajtu Crnogorskog pokreta, „bezobrazluka i osionosti u prepravljanju crnogorskog nasljeđa”, piše Pobjeda.
Bajković je studiju uradio na primjeru pet manastira: Dobrilovina, Ostrog, Ždreba(o)nik, Starčevo i Beška. Autor navodi da u ništa manjoj mjeri nijesu doživjeli sličnu sudbinu i manastiri poput Orahova, Ćelije Piperske, Svetog Arhanđela Mihaila na Prevlaci kod Tivta… Pobjeda će u nekoliko nastavaka prenijeti Bajkovićevu studiju koju je on predstavio na skupovima Crnogorskog pokreta, pokušavajući da upozna javnost sa razmjerama uništavanja crnogorske kulturne i sakralne baštine i da podstakne državne organe da preduzmu zakonske mjere protiv počinilaca djela koja su inkriminisana Krivičnim zakonom, sa predviđenom kaznom do pet godina za odgovorne osobe.
Crnogorska kuća
Predmet „Obnova i zaštita arhitektonskog našljeđa” predavao mi je prof. dr Peter Fister. Jedne prilike 1984. godine, profesor Fister je pred nama, studentima četvrte godine Arhitektonskog fakulteta u Ljubljani, izgovorio: „Za mene je u Jugoslaviji najkvalitetnije i najvrednije arhitektonsko našljeđe tradicionalna makedonska kuća i tradicionalna crnogorska kuća u basenu Skadarskog jezera. Kad sam viđeo što su Crnogorci poslije zemljotresa učinjeli od svojih sela i seockih kućaCrnogorci za mene više ne postoje” kraj citata.
Nije mi ovo bilo baš premilo čuti, ali sam i ka student znao da čovjek ima 100 pravaca. Tada je u pitanju bila tradicionalna, narodna, anonimna ili, kako je u užim stručnim krugovima sve popularnije reć vernakularna arhitektura (sa latinskog: vernakularno/ lokalno graditeljsko nasleđe). Tradicionalne kuće jesu izuzetno važan dio baštine svakog naroda a, ovdje naprijed je riječ o našim manastirima, odnosno o devastiranim i degradiranim zakonom zaštićenim dobrima crnogorske kulture!
Za ovu priliku sam odabrao pet manastira (Dobrilovina, Ostrog, Ždreba(o)nik, Starčevo i Beška) pet karakterističnih primjera devastacije i degradacije blaga naše kulture!
To što je od istih učinjeno s bande Srpske pravoslavne crkve (najvišijem dijelom u zadnjih četvrt vijeka), u ništa manjoj mjeri važi i za još neke manastire (Orahovo, Ćelija Piperska, Sveti Arhanđel Mihailo na Prevlaci kod Tivta)!
Manastir Dobrilovina
Manastir Dobrilovina je izgrađen 1609. godine. Na ovome mjestu postoja je stariji hram i konak. Više puta je pustošen i paljen od strane Turaka – samim tim i više puta obnavljan.
Poslednja značajna obnova je iz 1905. godine.
Poslije Drugog svjetskog rata manastir je napušten. Ponovo je „zaživio” 1989. godine. Manastir Svetog Đorđa, kojeg čini Crkva Svetog Đorđa, poznat pod imenom Dobrilovina izgrađen je na lijevoj obali rijeke Tare, zapadno od Mojkovca,u rijetko impresivnom pejzažu, okružen livadama, šumama i planinskim vrletima.
Manastirska crkva, jednobrodna, kupolna građevina sa poprečnim transeptom koji formiraju pravougaone, plitke i niske pijevnice, sa polukružnom apsidom na istočnoj i pripratom na zapadnoj strani, skladno je arhitektonsko rješenje sa fino uklopljenom i originalnom drvenom kulom zvonika nad ulazom.
Proporcijama i rješavanjem odnosa masa, mada umanjenih dimenzija, podsjeća na Manastir Moraču, pa je poznata i pod nazivom „mala Morača”. Manastir Dobrilovina je dobro kulture od nacionalnog značaja!
Kako su vrijeme i okolnosti, nakon „zaživljavanja” Manastira 1989. godine, donijeli i potrebu za izgradnjom novog konaka isti je izgrađen na najgrđi mogući način. Od učinjenog, moglo je biti grđe samo da je ova kuća-konak, manjim ili višim svojijem dijelom, „naslonjena” na samu crkvu.
Naime, konak je izgrađen na jugozapadnom dijelu manastirske porte, tako da, kad se uskim putem, koji se odvaja sa glavnog puta Mojkovac-Đurđevića Tara (inače jedinim pristupnim), posjetilac primiče manastiru crkvu samo djelimično vidi ili je, od novoizgrađenog konaka, uopšte ne vidi (zavisno od tačke na prilaznom putu na kojoj se potrefi), tako da se oko istog mora obigravati da bi se ušlo u crkvu.
Što više i da ovo nije jedini pristupni put, izgradnja konaka je bila nedopustiva na mjestu ispred manastirske crkve (jugozapadno od crkve), tim prije što je i u samoj manastirskoj porti bilo prostora, duž njenog sjevernog ogradnog zida, za neuporedivo „bezbolniju” gradnju uspješnije rješenje u konkretnom prostoru.
Konak
Kako u današnje doba SPC nije nikakav finansijski problem dokupiti ili, može biti, uzurpirati prostor površine neposredno oko (skoro će cijelo stoljeće) nasilno otetih crnogorskih manastira, a okolo ima dovoljno livada za tako nešto za očekivati je bilo i mnogo više suptilnosti i odgovornosti u „nalaženju-određivanju” lokacije za gradnju konaka.
Naravno najumjesnije je moglo biti da je „novi konak” podignut na mjestu „starog konaka”, koji se nalazio sjeverno i izvan sadašnje manastirske porte (a vjerovatno u okviru nekadašnje) i koji je bio „dovoljno” sačuvan još u drugoj polovini XX stoljeća to jes, da je „stari konak” rekonstruisan.
Kad je potrebno i kad se planira izgradnja kuće-konaka, koja će skupa sa dobrom kulture činiti kompleks-cjelinu, prvo se mora, gledati sadržaj, a prije svega na veličinu buduće kuće/ kuća (horizontalni i vertikalni gabariti), vrlo oprezno pristupiti odabiru lokacije, odnosno paziti da: svojim položajem (udaljenošću-blizinom), volumenem (veličinom) i arhitekturom (oblikovanjem masa, tipologijom, likovnošću fasada, detaljima i materijalizacijom), da ta neka nova gradnja, ne ugrozi autohtonost arhitekture postojećeg dobra kulture i njegovu dominantnost u prostoru.
U ovom slučaju upravo je urađeno sve obrnuto i naopako:
-Konak je izgrađen ispred ulaza u relativno malu manastirsku crkvu i u njenoj neposrednoj blizini tako da je „zaklanja” i „sklanja”, a trebalo je bočno od crkve i na pažljivo odmjerenoj razdaljini;
Ova građevina u osnovi ima dimenzije 13 m x 11 m, spratnost S+P+Pk1+Pk2 (čak četiri etaže) i površinu oko 500 metara kvadratnih tako da crkvu čini „još manjom”, a ista površina se mogla „dobiti” izgradnjom konaka više površine u osnovi (primjera radi: u obliku izduženog pravougaonika), ali zato manje spratnosti (S+P), što bi bilo neuporedivo primjerenije i stručnije.
Samo da spomenem i da je mobilijar u crkvi uglavnom nov i ne uklapa se u skladnost unutrašnjeg prostora. Agresivni „SPC-graditelji” i ovdje su pokazali svoju neznavenost i nepoštovanje svega što smo stoljećima na ovim prostorima umjeli izgraditi i sačuvati, jer je njihovim „činjenjem” (a ne libe se), nekadašnja slika Manastira Dobrilovina u okruženju nestala, ka što je ovi naš jasni mentalni orjentir u prostoru izblijedio!
Pobjeda
aktuelno.me
…dok vamn se ne ioglasi LAJANJEM ono pašlče Moj Gad..ser/b/in sa dba oid la merde…-da brani ckvu u kou je kšten..pi..š…pi…š…
Nasuprot ekstremnoj srpsko-hrvatskoj polarizaciji među jugoslovenskim iseljenicima u SAD i južnoameričkim državama sve su se jače osjećale težnje za prevazilaženjem šovinizma, podvojenosti i nacionalističkog ekskluzivizma. Rad pojedinaca i grupa antifašističkog i demokratskog nadahnuća među iseljenicima, počeo je krajem 1942. i početkom 1943. da daje prve rezultate. Kongres američkih Hrvata u Čikagu, 20. i 21. feb. 1943., nije pozdravio kralja Petra i Dražu Mihajlovića, već AVNOJ, tj. “bihaćku skupštinu”.
Na kongresu je napadnuta izbjeglička vlada, sem Juraja Šuteja i Juraja Krnjevića,”kao eminentnih Hrvata”.
“Jugoslovenstvo” je na Kongresu shvatano kao organizovanje Jugoslavije na Federativnoj i republikanskoj osnovi.
Slovenskom kongresu u Montevideu
(23. do 25. apr.1943) podnijeta je
rezolucija protiv Mihajlovića.
Najprogresivniji dio iseljenika okupljao se u Ujedinjenom odboru južnoslovenskih Amerikanaca, gdje su
najuticajniju riječ vodili Luj Adamič, Zlatko Baloković, Frane Petrinović i drugi, koji se Dec. 1943. izjasnio za novu, narodnu, federativnu Jugoslaviju,
pozdravljajući bratstvo naroda i maršala Tita. Ovaj odbor postajao je
sve zapaženiji činilac popularizacije
narodnooslobodilačkog pokreta u SAD i prikupljanja pomoći za NOVJ stari kraj.
Iz napisanog se jedino moze zakljuciti da boljsevicima iz Crnogorskog pokreta smeta sto je SPC gradila i obnavljala???
Njihovi ideoloski prethodnici su rušili,od crkvi pravili štale a oni zamjeraju crkvi sto je obnavljala i gradila?
Pominju manastir Dobrilovinu iz 13.vijeka koji je tada imao veze sa Crnom Gorom taman kao i sa Afrikom??
Podrucje Mojkovca je u drzavu Crnu Goru uslo 1912 godine!
Pominju Manastir Miholjsku Prevlaku???
Ako je Boka imala veze 1219 godine sa Crnom Gorom onda su vjerovatno u pravu?Ovakvi “istoricari” ce morati na popravni iz istorije i to vjerovatno da se dobro spreme za avgustovsko polaganje jer im je kratak rok za jun!
Manastir Ostrog iz 17 vijeka,da li on ima veze samo sa “crnogorskim nasledjem” i “crnogorskim sakralnim objektima”kako tvrde “pripejd istoricari”??
Veoma jasno je sto smeta danasnjim crnogorskim vlastodrscima.Smeta im sto je SPC stvorila drzavu Crnu Goru,sto su svi crnogorski mitropoliti rukopolozeni od Srpskog patrijarha,sto su svi Crnogorski mitropoliti do danasnjeg nosili i nose titulu “egzarh peckog trona”,
Smeta im sto je naša crkva od 1990 obnovila mnogo vjerskih objekata,sto nasa crkva ubjedljivo uziva najvece povjerenje u narodu.
Smeta im sto naša crkva svjedoči istoriju i tradiciju Crne Gore koja danas ne odgovara Nato projektima,boljsevickim potomcima,raznoraznim dukljanskim fanaticima,koji bi da nas iščupaju iz tradicionalnih istorijskih korjena i posade onamo gdje nismo nikad bili i da nas nauče da se odreknemo naših predaka kao što su ih se oni odrekli.
Oni su se odlučili da prate Mila Djukanovica,svog gospodara a mi pratimo naše pretke.
To ne mogu da nam oproste!
Gradi SPC bezpravno, uprkos upozorenjima, zato mora snositi zasluženo sankcionisanje, tj. uklanjanje!
Zalud se jarebiš, pokvareni “vjerniče”,
agresivnog svetosavlja, Bokelj nisi,
nego Srbin, ne toponimiši se i ne kiti
tuđom baštinom, potomče robova sa galija, arapsko-grčkijeg korjena.
Bili su ovđe Feničani prije sviju !
Ako ti se ođen ne sviđa , ti poitaj iza
Kopaonika.
Ovo je Crna Gora, polutanu i pismonošo ravnogorski, nema ti poigrišta sa đetićima i krilašima.
Ovo je sve tačno. Situacija na terenu je još gora.STRUKA ĆUTI. Uprava za zaštitu kulturnih dobara ĆUTI. Država ćuti. Niko ništa ne zna. Ali samo da podsjetim na jednu devastaciju u Kotoru. Direktorka tada Regionalnog zavoda (da li je potrebno ime?) je po nalogu svog šefa RANKA , a uz pomoć svoje glavne arhitektice – poslušnice iz Berana, i svoje DPS pravnice , dozvolila tj. pomogla da se na privatnoj kući u starom gradu dozida zvonik. Kuća je POSTALA CRKVA. Tako je učinjena jedna od najvećih devastacija starog urbanog jezgra i tako je Crnogorska crkva dobila vjerski objekat u starom gradu. Iza svega je stojao don Branko Zbutega. On je lobirao da se privatna kuća, donacija katoličkoj crkvi pokloni crnogorskoj crkvi. Znači iza svega je stala država Crna Gora. Danas govorimo o vratima, klimama, prozorima, krovovima….podovima… Imamo li MOŽDA izjavu nekog stručnjaka da je bio protiv ovoga?.Nikad građani Kotora nijesu čuli stručni stav po pitanju ovoga naloga.
Trebalo bi tražiti javno stručno obrazloženje.
I pitnje za Upravu; Da li je prilikom izrade elaborata revalorizacije ovo registrovano kao devastacija starog urbanog jezgra?
Smatram da je ovo vrlo kompleksna tema. Trebalo bi je otvoriti.
I još jedno pitanje za Upravu; Da li su Demokrate dobili saglasnost za snimanje partijskog spota u kulturnom dobru-Cetinjskom manastiru? U skladu sa Zakonom ovo je upotreba kulturnog dobra u političke svrhe. Za bilo kakvu upotrebu kulturnog dobra zadužena i odgovorna je Uprava za zaštitu kulturnih dobara.
Istovremeno smatram za važno prokomentarisati da je spot vrlo sporan i moglo bi se reći da vrijeđa vjerska i nacionalna osjećanja. Isto tako podsjećam da je Boka zaboravljena, a centar katoličanstva je kotorska Katedrala. Izgleda da to nije izborna ciljna skupina.
Ni za mene crnogorci više ne postoje kao ni za ovog poznatog profesora…..
Što bi on rekao da dodje vidjeti Budvu i kotorski zaliv….sve uništeno…pogledaj samo katedralu Svetog Trifuna…..o
Očigledno da je ovaj Brajković veliki umjetnik za SKJ objekte……onda su mu ili naši manastiri idealni jer je pola njih služilo za magazine i držanje ovaca jer je Tito iscera koze za Albaniju
Ljuta, ne nameći Svetosavlje, to je hegemonistička “religija”, čuvenog palikuće Rastka, što popali i pohara Zetu i po Crne Gore !
Trupe Kecmanovića popališe i satrše Crnogorske Domove, pogledaj Krvavi album Karađorđevića, pa ne priznaju ni Crnogorci zadrte srbende , to stado
prokletnika, što huli na Crnu Goru, a i tebe nesretnika stavljamo na kušnju,
življenja s’ nama, kuš kuśo!
Đe si zadro, kuštravče, ne pitaš se
Ljuta ni gaća , a kamo li da pišeš
neobrazovan i neznaven !
Ne razumijem srdjbu….ja rekoh samo da mislim isto o crnogorcima(dukljanima) Kao što reče taj poznati profesor….što njega ne napadas?
PRAVILA KOMENTARISANJA
Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.
U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.
Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].