STRANI PUTOPISCI O CRNOJ GORI, CRNOGORCIMA, LOVĆENU, CETINJU I PRIMORJU

 Priredio: Božidar Proročić, književnik i publicista

1. GROS I A. KNOJKER PUTOVANJE U CRNU GORU

(O brojnim putopiscima i biolozima koji su obilazili Boku, Njeguše Lovćen i Cetinje. Serijal je priređen iz knjige putopisa  i zapisa  ,,Crna Gora vrata Balkana” koju su priredili: Vukić Pulević i Danijel Vincek.)

                 ODLAZAK NA ORLOV KRŠ

 Ugodnom šetnjom stazom stiže se za 20 minuta do spomenika jednog jednostavnog kamena pod pozlaćenom kupolom. Nama je trebalo pet puta više vremena. Gore nas je prijateljski primio jedan Crnogorac u ukrašenoj narodnoj nošnji koji je svakome od nas predao po buket cvijeća, koje je on sam njegovao. Tada nijesmo znali da je on osuđenik na doživotnu robiju i da je on ovdje bez ikakvog nadzora obavljao posao čuvara i baštovana, On je žalosna žrtva neiskorijenjenog običaja krvne osvete. Uostalom, docnije smo viđeli na Cetinju i druge robijaše koji su, kao što se zapažalo, bez obzira na robiju šetali na otvorenom tamo-ovamo. Samo je jedan jedini vukao na nogama okovane lance sa kuglama. Ko je od njih imao novca mogao se i sam hraniti, pušiti duvan i drugo. Stvarno jedan uzoran zatvor!

Prilično dugo vremena smo proveli na spomeniku, jer je pogled na grad i obližnje planine bio takav, da se nebi mogao naći ni na jednom drugom mjestu. Zadovoljni sa rezultatima botaniziranja sa naše prve ekskurzije u Crnu Goru, odmah po povratku sjeli smo u prilično uređenu kafanu jednog poslovnog i vrijednog Albanca, kod koga su redovno svraćale ličnosti rezidencije, među kojima su se naročito isticali u bogatim odeždama oficiri i perjanici. Pila se vrlo dobra kafa iz malih šoljica kao i prilično bezopasno piće (rakija), koje je imalo malo alkohola a smatra se nacionalnim pićem Crnogoraca. Pri tome se puše vanredno dobre cigarete od domaćeg duvana. Međusobno se vode razgovori, pa čak zaigra se pomalo i na karte. Ako spolja naiđe slučajno prijatelj, on biva od svih poznanika izljubljen uz glasno cmakanje. Za nas je to kod muškaraca neobična predstava. Ako neko nebi ovdje pio kafu, a što je jedva zamislivo, postoji mogućnost da se ista proba u sto drugih kuća, jer u živahnim ulicama skoro je svaka kuća kao neka uzgredna kafana, po pravilu bez gostiju…

…Puteljak nas je dalje izveo na cestu koja od rezidencije preko Rijeke vodi u Podgoricu i ubrzo smo se našli ispred jednostavnog paviljona-Belvedera. Ovdje smo sreli jedno šaroliko društvo sa Cetinja koje se gostilo uz hljeb, kozji sir, rakiju i boce piva iz Trsta. Mi smo s epriključili i porazgovarali, koliko je to bilo moguće, sa ovim dopadljivim i ljubaznim ljudima, Naročitu pažnju poklonio nam je jedan oficir garde koji je za botaniku pokazivao izvjesnu vrstu pasije, jer je sa ponosom pričao na tečnom italijanskom, da je sa smjelim poznavaocem Balkana profesorom Baldačijem iz Bolonje imao više botaničkih ekskurzija, te da se sa njime sprijateljio. Za vrijeme razgovora nijesmo zaboravili da uživamo i u divnom pogledu što se pruža sa Belvedera, naročito u pravcu juga. To oduševljene su izražavali  skoro svi pisci koji su opisivali Crnu Goru.  U međuvremenu su mnogi uslužni  dječaci nastojali da obogate našu zbirku. Uz izvjestan broj biljaka, koje smo i sami pronašli donijeli su nam još i dvije željene nove vrste: Telekia speciosa Bmg. i Echinops banaticus Roch.  Sa mukom nam je uspjelo da grupu dječaka i djevojčica, koji su nas pratili kući, nagovorimo da zapjevaju. Naša sopstvena pjesma, pantomimične molbe i obećanja malog novčanog poklona konačno im je razvezala jezik. Bilo je neobično, ali dirljivo, kada nam je u stranoj sredini njihova monotonona pjesma doticala uši. Kada je prva nelagodnost savladana pjesme je bilo sve više, i tako sve dok nijesmo stigli u grad, đe smo se od veselih mališana oprostili kao dobri prijatelji. (Kraj)