STRANI PUTOPISCI O CRNOJ GORI, CRNOGORCIMA, LOVĆENU, CETINJU I PRIMORJU

 Priredio: Božidar Proročić, književnik i publicista

1. GROS I A. KNOJKER PUTOVANJE U CRNU GORU

(O brojnim putopiscima i biolozima koji su obilazili Boku, Njeguše Lovćen i Cetinje Serijal je priređen iz knjige putopisa  i zapisa  ,,Crna Gora vrata Balkana” koju su priredili: Vukić Pulević i Danijel Vincek.)

Nakon što smo se prije ručka prilično orijentisali i osmotrili rezidenciju, koja je nalik na selo, poslije podne napravili smo izlet na brežuljak južno od grada. Na njemu je spomenik Danilu koji se zbog pozlaćene kupole na vrhu primjećuje još od pšodaleko. Put nas je bodio pored skromne palate knjaza Nikole, Dva stamena vojnika tjelesne garde, zvani perjanici, ovdje stoje na straži i naravno da su pobudili naše intresovanje, kao i mi njihovo. Naš, stvarno veliki doboš za botaniziranje, kao i naše prese, nijesu izgledali baš bezopasno. Nakon nekoliko koraka stojali smo ispred crvene zgrade, ograđene visokim zidovima i osigurane okruglim kulama na ćoškovima. To je bila stara palata takozvana Biljarda. Tu su sada smještena neka ministarstva kao i ranija četvororazredna realna gimnazija, ali sve će to uskoro biti napušteno. Teški finansijski uslovi prisiljavaju zemlju na najveću štednju, a crnogorskim omladincima, kojima treba obrazovanje, pruža se utočište u kotorskoj gimnaziji i drugim zavodima u Dalmaciji. Od biljarde krenuli smo prema starom manastiru čija crkvica služi za sahranu kneževa. Izgrađena je 1484-85 i od Turaka bila je više puta rušena, ali uvijek je bila nanovo izgrađivana u starom obliku. Jedan četvorougaoni višespratni toranj služi kao ukras. Na lijevoj strani (od strane posmatrača) nadvisuje ga već pomenuti Danilov spomenik, a sa desne strane je takozvana Tablja. To je jedan toranj na kome su nabijane turske glave. Danas pod njegovim jednostavnim krovom zbrinuto je jedno zvono…

Dok smo bili zaokupljeni sakupljanjem biljaka, što su svojom raskošnošću naročito upadale u oči, iznenada smo naišli na ljude koji su govorili njemački sa stranim naglaskom. Prilično iznenađeni zagledali smo i spazili na uzvišenju jednog raskošno odjevenog starijeg čovjeka koji se sunčao u travi sa jednim dječakom. Skupocjeni prsluk kojeg je nosio, upućivao je da se pred nama nalazi čovjek sa položaja. Razgovor koji smo vodili sa njim pokazivao je da imamo posla sa obrazovanim čovjekom. Želio je da dozna da li nam se dopada Crna Gora i da li ovdje ima dosta rijetkih biljaka i slično. Bio je očito zadovoljan kada smo potvrdno odgovorili na sva njegova pitanja. Konačno je došao red da i mi njmeu postavljamo pitanja. Doznali smo da je mnogo godina boravio u Beču i da je jednom bio i u Njemačkoj, na što se sa radošću podsjećao. Međutim,  njegova kazivanja, pokazala su da su mu se sjećanja izmiješala i da mu se dosta toga izbrisalo iz pamćenja. Sa ponosom je isticao da Crnogorci uopšte vole da idu u inostranstvo, ali da se uvijek vraćaju u žarko ljubljenu otadžbinu, gdje, kako je on to rekao sa žaljenjem, često padaju kao žrtve tuberkoloze pluća. Podvukao je, dalje, gostoprimstvo, njegovog naroda, dobre odnose sa evropskim državama, a naročito sa Rusijom, kao i napaete odnose Crnogoraca sa njihovim turskim komšijama na granici, pri čemu je sa bljeskom u očima mislio na bojeve sa Turcima, u kojima je i sam u mladim danima učestvovao. Pri tome je u vazduh ispuštao moćne oblake dima. Takođe je naglasio veliko poštenje Crnogoraca i pomenuo njemu lično poznatu gospodu Baldačija i Kurta Haserta koji su kroz botanička i geografska istraživanja stekli velike zasluge za njegovu zemlju.

Veoma smo željeli da se zadržimo na odmoru u travi pored izvarednog starca koji nam je to ponudio. Docnije su nam kazali da je to bio visoki činovnik i knjažev rođak. U Našoj neposrednoj blizini nalazile su se krečnjačke stijene, na kojima je već neko vrijeme našu pažnju privlačila jedna čudna biljka, pa smo se za to oprostili i pri prvoj pauzi u razgovoru posjetili čudesnu Scabiosa-u, koja se otkrila kada smo joj bliže prišli. (nastaviće se)