Stramac se nikad nije udobnije vozio

Piše: Slavko Mandić

Ulovili su ga, bez dileme. Vidi se đe, ali ko i kad ostaje i dalje nepoznanica. Ni da je počinio  nezapamćen zločin, ili po modelu pravosuđa, koji je danas postao modni pravni trend, formirao nekakvu dvominutnu krevetoprevoznu kriminalnu organizaciju. A nije ništa od toga, pouzdano znamo, jer se radi o političaru koji se „istinski zalaže za poštovanje zakona i iskorijenjivanje svakog oblika nepočinstva i zloupotreba“. Zato i napada javno svakoga, prvenstveno od onih bivših, čak i za najmanju sumnju da su moguće načinili štetu državi. Za to mu ne trebaju dokazi, kojih nema. Treba posijati, pa će jednog dana iznići. Tako to rade zakleti, što god to značilo.
Primijećeno je da je njegov entuzijazam za navodno razobličavanje dugogodišnjih progresija bahatosti i sila moći bivših, kako je sam procijenio i ocijenio, poprimio epske razmjere. Tresle su se gaće mnogima u strahu da njihovo ime ne bude okačeno na stubu srama jednako sramnih tabloida. Tako je to kad postoji „autoritet, pravoslavni pravednik, istinoljubac“. U krajnjem apologeta vlastitog pozicionog ustrojstva, koje  mu obezbjeđuje upravo pomenutu pozicionu prednost u javnim i svakim drugim nastupima. Zato je on sam sebi dovoljan, jasan i precizan, autoritaran kad je istinoljublje u pitanju. Jeste, baš je takav, kako sam kaže. Neće da mu je neko nad glavom, osim hijerarhijskih partijskih poređanika uzduž i poprijeko.

E pa takvoga danas gospodina Č, raskubaju po društvenim mrežama. Osudili su ga već i rugaju se njegovim iskrenim riječima. Jer, on takav, nije negirao istinu. Uzeo je službeni automobil, koji mu je parlament ustupio za službene potrebe, i, između dvije službene aktivnosti uhvatio malo vremena da prenese privatne stvari do zgrade u kojoj živi. Sve je to, zbori gospodin Č, trajalo manje od 2 minuta, a potrošeno gorivo je sam platio. Pošteno, da ne može biti poštenije. Jer, ako vozilo koje koristi troši 6 litara na 100 km, pod uslovom da je eco dizel, a cijena je po litru 1.31 €, ako je vožnja trajala 2,5 minuta i manje, gospodin Č je prešao nešto više od 2 km, i manje, i za tu vožnju izborsao iz vlastitog špaga cijelih 12 centi. Neće on da nikome ostaje dužan. Pa ni državi.
A opet, što je uzimao službeni auto da vozi vlastiti stramac? Jest da to nije ništa, ali opet sad kad su ga ufatili, nema mu više onakvoga zbora u parlamentu. I pored činjenice da je platio gorivo.
Što ne sačeka da taj koji mu je vozio ostale stvari utorari i taj jedan stramac, da može na miru, između dvije skupštinske rabote, načiniti konstrukciju za one bivše, koje nikako ne može podnijet. Jer, na tome je doktorirao.

Ma jasno je da više ne može onako kako je navika naslagat svakome. Jer kad zine, čuće kako mu zbore: Ponese li limuzinom skupštine štramac, a pravedniče?

Eto kakva je politika danas. Optužuju gospodina Č za ono što je uradio, i to je sasvim u redu, ali što mu ne izmjere ogroman doprinos koji je dao društvu u razobličavanju i takvih pojava, kakva je ova u koju je sam uskočio. I to u po bijela dana. Da ga svi vide. I onda škljocanje  i slanje  po svim mrežama. Da čovjek poblesavi. Pa pred kamere da se opravda. Ko te nauči, kukala mu majka!

Da li će zbog ovoga gospodin Č snositi kakve konsekvence? Neće. Neće 100%. Da li će mu savjest, etika i moral pravednika naložiti da podnese ostavku i razduži vozilo kojim je prenosio štramac? Neće, 200%.
I eto tako, da ne bi one čuvene crnogorske pizme, za ovo se ne bi ni znalo. Ovaj pojavni oblik ostao bi u sjenci važnijih tema, a sumnja da se službena vozila tretiraju kao vlastita i da služe za privatne rabote, ostaće da lebdi u zraku.
A mogao je taksijem. Malo više bi platio od 16 centi, ali bi zato već danas mogao u nove akcije razvaljivanja ideloško – političkih protivnika.
Ovako…

A za onoga što je u Pljevljima pjan skrkao  brendirano i izuzetno skupo japansko službeno auto, ne vrijedi ni pisat. Sud za prekršaje ga je novčano kaznio i zabranio mu da vozi tri mjeseca. Poslušaće, ka i do sad. Već su ga pijanoga  vatali i privodili, tako da je i ova presuda jasna.
Vlast je. Može mu se. Treba građanima javit kad on kreće autom na put, da se drugi sklone. Jer pijan, ja je ipak volim. Rakiju, nego što.
Onaj prvi se zove Vasilije Čarapić i poslanik je PES-a.
Ovaj drugi je Milan Lekić, predsjednik Odbora direktora Rudnika uglja Pljevlja, po nacionalnosti etnički ugroženi velikosrbin.

Čisti kao suza. Primjerni i uzorni, kako bi narod kazao, i već na izborima kazuje, na prvi šupljega.