Stradanje parlamentarnog škanja

Piše: Slavko Mandić

Baš kad se dobro ustoličio na mjesto koje je istorijski mamilo pojedince da odatle krenu u krstaški pohod na sam tron, Ljalju se dogodio brat Abaz.

To je onaj što ga je lijepo objasnio Mportal, a on onda, poput svakog diktatora, pokušao strahom da mu odagna istinu i slobodarsku misao, šaljući mu prepoznatljive udbaške metode kako bi se manuo ćorave rabote. Jer on je vlast i neće je, svi da znaju, tako lako iz ruke ispuštit. Trt Dritane, uslijedio je odgovor iz portala. Epilog se i dalje čeka.

IŠ, kazao je ne trepnuvši ovaj trbuhozborac dotadašnjem prijatelju po ideološkoj matrici, vjerodostojnom popoljubu, što ih je i zbližilo. Moralo je tako jer je bilo on, što će reći brat Abaz ili onaj drugi, što je imalo značenje vezano za ime brata Ljalja. Drugačije nije moglo. Jedan je morao završit u aut. Znajući oba lika, samo je brži mogao da pokaže svima čojstvo i odanost prijatelju. I pokazao je čučkuravi od kakvog je materijala načinjen. Njemu i viševjerskoj i višenacionalnoj crnogorskoj zajednici.

Brat Ljaljo nije znao da se tada njegov, a sada( uz njegovu pomoć predstavljen kao hrabri i časni prijatelj u zagrljaju na bilbordima), već dogovorio s kim je trebalo, da ga pomete i ćušne daleko od svake moći odlučivanja. Za sva vremena, ako je moguće. A ako nije, onda što duže da bude izopšten iz svega. Da ne smeta i ne pleka se tamo đe mu mjesto nije. Pa ako zatreba, lako će mu on stavit slanine na palicu i uloviti mu želje. Kao što se i dogodilo kad je Ljaljo prihvatio šaku jada političke URA opcije u propadanju, oštetio sebe i spasio njegovog vlastitog egzekutora.

Pogodila je smjena Ljalja, ali mu je od samoga sebe, više žao bilo parlamentarnog škanja. Srasli su baš bili u jedno tijelo. Nijesi znao ko je noga a ko rukohvat. Ko je od njih dvojice ono đe se śedi, a ko śedi? Djelovali su kao kohezioni faktor značajan za donošenje važnih državnih odluka. Škanj i ON bili su nepremostiva prepreka anti nekima od uzajamnih koalicionih mrzitelja aktuelne vlasti. A bratu Abazu Ljaljo je vjerovao. Ovome je on bio isto što i lanjski snijeg. Postojao je samo ako je mogao da posluži. On, kao i ostali, svi po spisku Dritanovom. Sam sebi je bio dovoljan, i tu bi bila tačka. Kao kad je jednog drugog prijatelja, partijskog do njega prvog, slao u Spuž. Ruka pravde, govorio je.

Stići će, stiće, nemoj da brigaš,  brigaš, život se stara dok bude para. Ili vlasti, sasvim je sve jedno.
Rastanak sa parlamentarnim škanjem bio je bolan. Suza je suzu stizala dok je nestajalo jednogodišnje prijateljstvo. Bilo je to još i više od toga. Između njih je postojao neki čudan fluid. Osjećao se i puls, i sve je djelovao kao dugovječnost zbog koje vrijedi živjeti. Do jedne URE, koja se ispriječila i priču kaldrmom povela u sramotnu stranputicu.

Śećanje ga lakom tugom ovi. Boli, jasno je s kilometra. Tamo đe je odio On na degustaciju kolektivnih prevara, putovao je i škanj. Specijalnim vozilom i jedan i drugi. Bio je visočiji od ostalih škanjića koje su nerijetko domaćini znali da mu podmetnu. Znajući valjda da je tako izgledom političkog manipulatora bez autoriteta, ostajao samo lik koji nikome nije ulivao povjerenje. Zato je Parlament odlučio da sa njim ide i škanj. Vozio se i u avion.  I trajektima prelazio Bokokotorski zaliv. Za odluku od značaja za čuvanje crnogorskog vanjskog motivacionog izgleda bio je zadužen izvanjac. Niko mu ime nije znao. Imao je bradu i bijele brkove. Nosio je mrku robu. Nije se znalo ni ko ja je preporučio ni čiji je kadar. Nagađalo se jeste, ali je to ostala tajna do dana današnjeg.

Tamo đe je odio škanj, i sa njim Ljaljo, ili obratno, kako ko voli, znalo se kako se ide. Ispred parlamenta bi se noć pred kretanje poređao konvoj koji je predvodilo vozilo sa motivacionim škanjem. Pa onda družina redom po niskosti i značenju. Ljaljo bi prije kretanja obavezno provjerio škanj. Da se, kao odgovoran elemenat uvjeri da je sve u skladu sa pravilima službe.
Trajalo je to tako godinu. A onda je njegovo sve, i brat i sestra politička, i rod rođeni, tzv. brat Abaz riješio da okrene ćurak naopako. Izmolio je omražene da pokrenu inicijativu za smjenu druga mu, i tako počinje sunovrat malog Ljalja velikijeh ambicija. Poslanici Skupštine Crne Gore smijenili su predsjednika parlamenta Aleksu Bečića 7. februara 2022. godine. Za smjenu je glasalo 43 poslanika opozicionih partija predvođenih Demokratskom partijom socijalista i poslanici Građanskog pokreta URA, dok je protiv bilo 36 poslanika Demokratskog fronta i Demokrata.

Tako se obično završi priča emotivnih međusobnih zaluđenika. Jedan opstane još neko vrijeme, a drugi ode trbuhom za kruhom.
Ali, ne leži vraže. Propadanje politike šefa crnogorske vlasti uslovilo je da se njegova partijska tvorevina na trpezi ponuda građanima, kreće malo ispod cenzusa. Tada se brat počeo nuditi svima koji bi ga šćeli. Ali, niko se nije obrtao. Valjda uvjeren da je sramota pitati onoga kojega je jednom išćerao, ćutao je jedno vrijeme. Osmjelio se pred same izbore, kad više nije ni Ljaljo imao vremena da razmisli. A ovaj “meka” srca ga je opet prigrabio. Bilo mu je greota da se bači.

I opet ga je, kao i toga 7. februara 2022. godine preveo žednog preko vode.
Ko zna što će biti u nastavku? Bilbordi zagrljenih stoje i prkose časti i poštenju, koje današnja politika nema, a morala bi da ima. Bar malo.
Ova koju svjedočimo ne da nema ni kaplju, nego je svjetlosnim godinama daleko.