Stop lažima o Cetinju!

Piše: Ivana Đukić

Trideset godina popovi tuđe crkve koračaju svetim Cetinjem. Trideset punih godina strani, neprijavljeni državljani, bez ličnih dokumenata, bez prijave boravka, a kamoli čega više, ulaze u kafiće, lokale, trafike, prodavnice, javno se nude i zavode maloljetna i punoljetna lica po Cetinju (a da za to ne snose ni materijalnu ni moralnu odgovornost). Mome drugu, izrazitom heteroseksualcu, Vaš je monah (eto koliko se ,,plaši’’ da izađe i progovori, eto koliko mu u javnosti ,,treba obezbjeđenje’’, kao i koliko se plaši svoje seksualnosti unutar monaškog čina) u sred bijelog dana, na Dvorskom trgu – u mantiji – sa Rayban firmiranim naočarama – prišao i rekao: ,,Kako bi ti mene dobro izlizao, kako bi ti mene dobro pojebao!’’ Kada sam bila na jednoj od brojnih liturgija unutar manastira, Vaši monasi toliko dobro znaju pravu ,,strukturu’’ i stanje stvari, da je meni, u toku službe jedan od njih prišao i rekao za episkopa, koji pokušava da glasom kod prisutnih izazove strahopoštovanje:  ,,Foliranje do besmisla! (uz propratno gestikuliranje ,,obrtanjem očiju’’). Trideset godina Cetinje ne pravi skandal, a itekako bi trebalo, oko ovakvih stvari! Koga vi lažete da branite nekoga od ,,nečastivih’’?

Baba, koja je cijeli životni vijek provela u zakletvi da će Amfilohija, ako ga sretne na ulici, pljunuti u lice, kao što se pljuju đavoli, pošto je njenom Danilu Kišu, i pored njegovog u pismenoj formi, izričitom amanetu, mimo njegove želje da se nikako ne drži govor – ipak isti održao, za života nije tu želju ostvarila.

Momak koji je htio da otvori svoju autoperionicu (o tome sam pisala čitav jedan članak) Amfilohije je i pored svih dokumenata neophodnih rekao da sačeka (jer je on nelegalno (gle čuda!) htio da podigne crkvu baš tu. Nakon dugog prolongiranja poslat mu je na teren džip, iz kojeg popovi kandilima izbacivali ideju tu iz glave, da tu tako nešto nikne, a zarobljenici, svježe iz zatvora, prijetili mučeničkom smrću. Sve je to kasnije Amfilohije tom istom momku objašnjavao sa: ,,Pa – nećemo da vodimo rat sa Vasilijem Ostroškim!’’ (Đe je tu vjera i kakve ima veze s događajem?)

Treba li da kažem, da momka iz te crkve, sa kojim sam bila u ozbiljnoj vezi, Amfilohije je, zato što izričito po njegovom nalogu nije htio da me ostavi, a kao Crnogorku, nakon dvadeset godina vjernog službovanja njemu, najprije najbanalnije ponižavao, a zatim izbačio iz crkve!!! Hej! Sav ,,grijeh’’ tog momka se sastojao u tome što je bio moj momak.

O čemu vi pričate, ko je tu i od koga ugrožen?! Crkva od naroda ili narod (pa čaki njihov) od njih?!
Nekada davno, našla sam se u Srbiji u prisustvu lutajućeg monaha, koji doslovno, kako nalaže zapravo crkvena praksa, moli kako nalaže trebnik, živi od onoga što nađe u prirodi, i spava na dasci. Kada sam ga upitala, zašto se odvojio od matice crkve, ne znajući u tom trenu, kojoj crkvi je pripadao, on mi je rekao da je službovao kod Amfilohija, i svojim očima gledao kako u novopristiglom blindiranom džipu, puca pištoljem iznutra u staklo – ne bi li vidio ,,rade li’’. Tako je otišao, zato.

Kako objašnjavate strah kod mladića, kojisu prisustvovali situaciji u kojoj je Amfilohije pred njima bacio kletvu na momka, rekavši mu za kamenčić, kojim je ciljao zid, igrajući se: ,,Pazi da ne umreš od kamena’’ – da bi mu se neposredno zatim desilo da ne preživi pad kamena sa obrona Lovćena na njega? Kako objašnjavate? Silom kojom treba policijom čuvati manastir, danas, od naroda, je li?

Trideset godina Cetinje čeka osvješćenje sopstveno tih istih struktura, da shvate koliko je nečasnosti u njihovim svakodnevnim radnjama prema građanima Cetinja. Prije nekoliko dana (jedan samo tek običan, banalan primjer, koji ne ukazuje zapravo puno, ali daje smjer) na izložbi, upriličenoj ispred Biljarde, pop ove okupirajuće strukture u zemlji Crnoj Gori, prolazi kroz masu okupljenu, kao da ne postoji, a zatim se drugi, istim tim putem vraća. Ni izvinjenja, ni pokušaja. Da je bilo, kojim slučajem suprotno, da je, ne daj Bože, neko od klirika Crnogorske pravno legitimne i legalne crkve u Crnoj Gori, kojim slučajem prošao kroz masu okupljenih popova ove nelegalne i nepravne tvorevine u tuđoj državi – mediji ne bi prestajali o tome da pišu. Sramota! Cetinjani se uporno i uporno trude da tom riječju, koja u crnogorskom, specifičnom mentalitetu ima mnogo važnu ulogu i značenje, probude stid kod ove manipulativne konsenkvente strukure od 1918. – ali im ne polazi za rukom! Iz prostog razloga što kod njih, zapravo, izaziva samo smijeh. Ali ne onaj zdravi smijeh, već otrovani neznanjem, neupućenošću, neproduhovljenošću (kako paradoksalno!), nesviješću da gaze po tuđem i da za to nemaju opravdanja.

Onoga dana kada su ispred manastira bili protesti povodom sanitarnih čvorova i zatvaranja očiju javnosti po pitanju toga, stajala sam pored ćivota i u tišini se molila. Na moje je oči monah strankinji, za nerede ispred, koji su dopirali unutra, rekao: ,,Veselo, veselo…’’ A žena koja unutra radi, mi je poslije u tišini izgovorila: ,,Eto, vidiš što rade OVI NAPOLJU (kao da je to neki soj, a ne građani CETINJA), ne daju nam da završimo započeto’’ (Inače nedozvoljeno po objektu koji je pod zaštitom spomenika kulture).

Po Cetinju su hodala gospoda. Gospodi ne priliči da se bakće nebulozama i objašnjava već hiljadu puta objašnjene stvari. Gospoda se gnušaju nad pokušajem besprizornog, sablaznog ukalupljivanja  u tuđe okvire.

Sva sredstva su ovdje u igri. Jedini razlog zašto ovoliko dugo se nije radilo na otkrivanju i ove i drugih tajni unutar svete strukture, zvane manastir, je što su Cetinjani itekako dobro znali, da su njegovi ,,boravioci’’ osim gorenavedenih i počesto kriminogene strukture, daleko izvan okvira i obima, koji se pripisuju, zapravo vladavini Mila Đukanovića. Ti elementi, strukturni činioci, za mene su dugo bili pojam koji nijesam imala gdje drugo, osim unutar Amfilohijeve anateme da smjestim. Sada, kada se pojavio njegov nazoviispravnim putem stvarni nasljednik, u vidu Porfirija (Joanikije II je samo obična marioneta), te su se kletve i činodjejstva unutar zatvorenih vrata, proširile na njegov reon.

Mene ne zapanjuje ničija moć. Eto, takve sam neke strukture. Mene ne fascinira, ne, ni duhovni, ne ni sabratski, ni ,,pomoćni efekti’’.

Fascinira me Božanstvo, kao takvo. Zato i sve ovo pišem, u ime svih onih koji ćute. Moraju da ćute, ili ne umiju da progovore.