Što ono bi sa napadima na Sadikovića i Kočana?

Slavko Mandić

Dogodilo se to 20. marta 2021. godine. Usred Bijelog Polja, kako je to brzopotezno objavio režimski tabloid V(ij)esti, napadnuta je njihova perjanica, izvršilac poslova i radnih zadataka, Sead Sadiković. Vijest je brzinom munje putovala svim mogućim i nemogućim elektronskim kanalima i mrežama medijskog konstruktora vlasti, poznatog kao efikasnog spin majstora i sklapala se u finalnu zaokruženost slike koja je imala za cilj da prikaže masovno stradanje nadaleko čuvenog medijskog nevinašca koji je, ničim izazvan, napadnut na pravdi boga jedinoga.
Jedva je živu glavu izvukao, čulo se iz redova tamo njinih, a ponosni velikodostojnik javne riječi je „hrabro“ prkosio izazovima. Da je trebalo, i život bi položio, ośećala se njegova odlučnost.
Nakon tog „sramnog“ čina crnogorskih patriota, jer ko bi drugi udario na nejačnog Seada, podigla se kuka i motika. Ne ona obična, poljoprivredna, nego ona druga, diplomatsko-političko-vjersko-litijaška koja, kad zagrebe po prostoru koji je odabrala za svoje djelovanje, ne ostavlja ni trun da prkosi.
Kako to i dolikuje jakima, odjeknuše brda i dolovi od užasnutosti američke ambasadorke Džudi Rajzing Rajnke, koja, istini za volju nije u tom trenutku ni mogla znati o čemu se radi i što se zaista u Bijelom Polju dogodilo. Ali, saveznik se brani kad god i što god bilo. Unaprijed. Onako na bjanko. Poslije ćemo o tome je li bilo i što je bilo. Snažna podrška velike sile nije ostavljala dilemu. Usta i Evropa. Sve istu noć ili nakasnije dan nakon „prebijanja“bjelopoljskog medijskog čudotvorca.
Naravno, kakav bi to premijer bio, a i njegov zamjenik za sva pitanja, ako ih ne bi zabrinuo ovaj gnusni čin crnogorskih patriote. Ustadoše i oni i svi ostali apostoli, oni i službeno po svetosavskoj pravdi božjoj.
Napad je osudio i predsjednik države, valjda po službenoj dužnosti. Da ne bude potonji. A nije trebao dok se ne vidi da li je zaista bilo napada ili se radi o montaži, poput mnogih u režiji iste družine.
Sadikoviću, ispostaviće se kasnije, i krivome i dužnome, stizale su poruke ohrabrenja i nuđena pomoć svake vrste.
Nije se spavalo te noći, a ni naredne. Boljele su ih redom „rane“ Seadove, pa im ni leksilijum nije mnogo pomogao. Bolovala je od prećerane brige i najmoćnija ambasadorka, i pojedine joj kolege sa zapadne lažosfere. Začudo, i oni iz Svjeta za samoregulaciju, istina sa zakašnjenjem od nekoliko dana bolovali su. Za njega i odabrane. Za one „manje važne“ u koje spadaju i novinari Skala radija nikada se ni riječ nije čula na prijetnje čak i životima našima. Nijesu oni krivi što mi nijesmo dovoljno važni. A i zna se ko od koga može po nešto zakučiti. Pa da ne talasaju previše. Može neka, kako kaže naš čovjek, krhotina da ih pogodi. A to im, udobro zavaljenim u privilegije i korist koji iz njih vuku, nije uopšte potrebno. Jasno! Slažemo se!
Ipak ne mogu a da ne poručim „drugovima“ iz Savjeta da, ako nijesu, pročitaju Gundulića i prisjete se njegovih riječi “Kolo sreće se okreće, vrteći se ne prestaje, tko bi gori, sad je doli a ko doli gori ustaje…. Pa onako, da se i oni prijave u red, zlu ne trebalo. Jer, sve se u krug vrti.
Priznanje Sadikovića da je prvi napao
A onda obrt. Sadiković prizna 14. aprila da je možda on prvi udario crnogorskog patriotu koji je bio u koloni automobila u sred Bijeloga Polja. Iritirao ga je, kako reče. S pravom Sadikoviću. Ko je on da tebe novinara bez zadatka, pod uticajem nečega (misli se na vrijeme) bezobrazno ćera da slušaš crnogorske patriotske pjesme i gledaš mahanje crnogorskim zastavama dok mirno šetaš trotoarom svoga grada? Sramota, zaista.

Pohvatani zločinci za napad na Sadikovića koji je prvi udario

Prizna Sadiković i kriv i dužan da je udario prvi. Neka si krenuo na njega, besramnika, koji ti bezobrazno vrati, a kamere sve uredno zabljilježiše. DPS kamere, razumije se. One prikazaše tebe, a ne njih u glavnoj ulozi napadača. E da su bile instalirane one, tvojih mentora, ne bi to ni na filmu tako izgledalo. Ali, bi što bi. Iščupaćeš se ti već nekako, uz pomoć nekoga i za nečije potrebe.
Ono što je važno je činjenica da je policija iste večeri uhapsila Bjelopoljce Edina Dizdarevića (18) i Nermina Omerovića (21) zbog sumnje da su fizički napali Sadikovića i na teret im se stavlja krivično djelo nasilničko ponašanje. Da se zna da svako radi svoj posao. A o istini ćemo kasnije, ili možda za tako nešto i nema potrebe. Bila je to munjevita reakcija na akciju Sadikovića. Pohvatani su počinioci ovog gnusnog zločina. Rađe bih kazao zločinci, pa neka se misle sljedeći put hoće li dići ruku na tebe, koji si prirodno reagovao na nešto što ti smeta. Ništa više od toga. Nije dozvoljeno doduše, ali ti si novinar, i to ne bilo čiji, a napad na novinara i kad ovaj napada, neće proći u Crnoj Gori. Jer, kako reče kudravo čeljade, u Crnoj Gori su svi jednaki, samo što su jedni malo jednakiji od drugih. Bar dok je ove vlasti. I logističke potpore drage Džudi, koja iskreno voli Crnu Goru, upravo ovakvu i sa ovom vlašću sa kojom je, kako reče, raduje buduća saradnja.
Prizna Sadiković! Utihnu glas naroda domaćeg i međunarodnog. Ćuti ministar policije, apostoli redom, javna scena. Sead udario prvi. Nećemo se valjda baviti tim bizarnostima, ču se glas niotkud niotkoga. Glas vlasti i strani glasovi strasti. Jer, i za njih je vlast strast, možda malo veća nego ovim domaćim čudotvorcima. Pisao sam već o tome i potpuno se složio sa podržaocima ove sramote. Nego kako? Što bi htjeli? Da tražim đavola! Ne, ne gospodo. Nikad više.
Mi smo država i narod koji zaborave sva nepočinstva i zločine samo dan poslije. Ili najduže dva.
A od napada Sadikovića na samoga sebe prošla su 74. Niko više, kako rekoh, ne pita ništa. Ćute zaliveno svi.
Ne čuje se starog pijetla glas. Nema NVO boraca za ljudska prava. Nema ambasadorke sa saradnicima iz drugih ambasada, ni domaćih apostola. Da li zato što je Sead priznao? Ko zna?

Strašan udar i na Kočana

Valja se prisjetiti da, tek što se završi Sadiković story a ono gromoglasan huk iste družine. Udar na još jednog iz plejade velikih novinara. Udario neki tamo na britko novinarsko uredničko pero Esada Kočana. Kako ga je jako udario i žestoko napao, on je, a ne Esad završio u bolnicu. I to od batine urednika Monitora. Kočan je uredno svratio do stana, uzeo motku, stigao napadača na njega i udri dok se ovome svijest nije pomračila. Završio je, kako rekoh, opravdano u bolnicu da se oporavi prije izlaska pred sudiju. Kočan je, fala Bogu, živ i zdrav i netaknut.
Śetićete se, pisao sam o tome. Davno, 28. marta ove godine neko je htio da napadne Kočana ali se ovaj dosjetio, otišao doma i uzeo palicu pa se vratio, pronašao „napadača“ i propisno ga pretukao, tako da je ovaj završio u bolnicu. Nego što je trebalo? Da ne upotrijebi predumišljaj? To vi  tako  kad budu vas napadali. Zna se kako se brani od napadača. Nema o tome više potrebe zborit. Ni policija, ni NVO, a ni ostale samoregulacije i regulacije.
Na kraju, pitam odgovorne, one u pravosuđu prvenstveno, dokle je stigao proces ili, kako se to već zove, potreba da narod nakon ovoliko vremena sazna što se tačno dogodilo u Bijelom Polju 20. marta u kasnim noćnim urama i 28. marta u Podgorici? Treba da znamo. I zbog Sadikovića, Kočana i zbog pravde. Božje ili zemaljske, kako ko voli da čuje.
Dok nam ne saopštite, podsjećat ćemo vas. Često, budite sigurni. Mada, ništa ne očekujemo!
Slavko Mandić