Što je to Aleksandar Raković?

Piše: Slavko Mandić

Što je to Aleksandar Raković? Nije ama baš ništa. Čak ni paśa sorta. Najbliži je nepomeniku, ali je i to objašnjenje za takvo ništa simbolika koja bi označavala postojanje nečaga. A ovo, složili smo se više puta, o čemu zborim, što se odaziva na Raković, nije apsolutno ništa.

E pa to dokazano ništa, ta bezlična masa, smiješana od đavoljih pomija opet laže o Crnoj Gori kad god zine. A zijeva samo onda kad mu Vučko reče i objasni mu đe je lajanje najefikasnije i da je najbolji za takve šporke rabote brat po pokvarenluku, nekakva polusvijest J. Vučićević, ponikao u gadluku kakav mu je i kvazi medij. Još je tu priličan broj kandidata za laskavu titulu matraka od metra, ali je i više no što ova pristojna karta može da istrpi.

Zbog javnosti koja je pretjerano zaboravna moram po ko zna koji put prenijeti riječi oca nacije, Dobrice Ćosića, književnika, akademika i nacionalističkog političara, a prethodno učesnika Narodnooslobodilačke borbe i političkog komesara u Rasinskom partizanskom odredu, naprednog komuniste od karijere i položaja pa sve do ekstremnog nacionaliste, zagovornika ideje Velike Srbije i tvrdokornog odbojnika priznavanja avnojevskih granica. Biće da su mu popucali u jednom trenutku svi filmovi pa više nije mogao da guta u sebe istinu o onima koje je oblikovao. Zato je kazao:  „Laž je srpski državni interes. Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja … Laž je u samom biću Srbina. U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina“.

Valjda ovo što pojedini naši mediji iz nekog razloga nazivaju srpskim istoričarem, a u stvari je lažov i prevarant, smutljivac i ipak samo ništa, u Ćosićevim riječima nije prepoznao istinu o sebi samome, što mu je dalo potrebu da laže i više i češće i žešće. Nošen neskrivenim kompleksom niže vrijednosti, jer je to što jeste, to nešto pokušava uporno da izvlači sebe iz gliba, njegovog prirodnog staništa.

Vlastima u Srbiji to je sasvim na mjestu, jer je više stoljeća Crna Gora prethodnicima njihove politike, kao i njima samima danas, trn u oku koji boli tako jako da arlauče, privijajući na ljutu ranu ovakve spodobe poput Rakovića.
To Raković laže kao pas kad zbori da su Srbi jedina istorijska nacija u Crnoj Gori i da drugih nema. Zna jadov da zbori laž, ali mu je bijednoj misli prioritet da je, kako otac nacije reče, Laž srpski državni interes.

Zato   prisvajanje Crne Gore dođe  kao terapija za liječenje kompleksa. Zato iznalaženje izvjesnog srodnika Dritana Abazovića koji će iskoristiti momenat i dokazati koliko je ništa davanjem crnogorskih svetinja političkoj tvorevini koju zvanično zovu Crkva Srbije i njenim popovima da raskubaju sakralno blago i prekopavaju kosti naših đedova i prađedova.
To što neko zove Raković, ne zavređuje ni jedan jedini red, ali je ovo kratko obraćanje više zarad opozicije da ponavlja gradivo do 2027. kada spremna očekuje redovne izbore. A i ne bi valjalo da oni budu ranije, jer treba još sprovesti morske, brdske i ravničarske pripreme i oštriti retoriku u parlamentu. To je vježba jedina koju opozicija prihvata kao organizovanu borbu protiv narastajuće fašizacije naše zemlje i svakakvih nepočinstava koja joj se događaju naočigled svih, pa i same opozicije. Ali, nije vrijeme.
I nije! Ni vrijeme ni mjesto i ljudi. Trebaju neka nova pokoljenja. Neće se ništa desiti ni 2027. godine, jer nema ko ozbiljno da se suprotstavi ovoj groteksnoj slici koju emituje vlast svakodnevno, zastrašujućoj i bolnoj.

Laži ovog ničega, istoričara kako lažova potpisuju ovdašnji mediji u velikoj većini, nijesu nikakav problem za Crnu Goru. Takvih izroda imamo više no ih je tamo okle je ovo ništa. Naš problem nije ni vojvoda parlamentarni ni njegovi „evropski“ koalicioni partneri. Pa ni (pre)zadovoljna Marta Kos, koja hrabri ovu vlast da nastavi ovako kako sad čini, pa će nas ugurati 2028. u Evropsku Uniju. Ne vidi ona ono što svakodnevno gleda i đe nas vuče vojvoda, i u kojoj crkvi je smješten spomenik koljaču i Hitlerovom odlikašu Pavlu Đurišiću, ali (pred)politika je to bato. Interesi koji priznaju svakodnevni genocid u Gazi. Ali, rekoh, ni ona nam nije važna. Mi smo važni! No,  bojim se da sve činimo da nas svakodnevno manje ima. Ovi od ove deklarisane ništice svašta nude, a neki naši se lako na udicu ufate.
Tako nam je to na brdovitim Balkanu. U zemlji koja je prestala da se śeća svojih velikana i pristala da joj ih otimaju i prisvajaju svakodnevna njištavila i popovske četničke ale.
Ima sigurno i onih koji će žestoko napasti navode iz ovog teksta. Ali, eto im ga. Neka čine što misle da treba. Ovo zaslužuje više od napisanog, mada za to nema riječi koje su poznate u našem crnogorskom jeziku.