Što ja tu mogu?

Piše: Željko Rutović

Kada većinski samoproklamovana intelektualna, pride funkcionalna i NVO elita, uporno i “mudro cuti” na sve što se Crnoj Gori od 30. avgusta dešava od strane svetosavsko klero – nacionalističke vlasti, onda se nekako i puk  prirodno pita:       “Što ja tu mogu”?

Takva kapitulacija pred surovom stvarnočću proizvodi dakle svijest –  sociološku političku, demagoško prevrtačku koja se veoma brzo i snishodljivo uslužno, eto, prilagodila takvoj (ne) stvarnosti. Elem, svjedočimo toliko puta već opisanom mirenju sa političkom stvarnošću od strane CANU, univerzitetskih profesora, istaknutih kulturnih poslenika i mnogih dobitnika crnogorskih državnih nagrada i inih dobitaka, NVO “perjanica” koje su sada većinska režimska posluga, tako da posledično “što ja tu mogu”proizvodi kao rezultat elitu koja to suštinski u biti nikad nije ni bila. Da jeste, ona bi to i danas i pokazala i dokazala.

Bijedno i mizerno zvuče sva samoopravdanja, administrativni izgovori i druge demagočko – retoričke eskivaže kojima se nikada ne može sprati crna mrlja ćutnje pred svim  rušilačkim naletima uništenja crnogorskog duhovnog, nacionalnog, kulturnog i multikulturnog identiteta.

Ono, ta raznorazna elita, budžetski situirana, je li, trebaše da predvodi društvo, neprosvijećeni puk edukuje, da kritički zbori i etički intelektualno tvori, sve zbog javnog i drž avnog dobra, bez obzira na cijenu koja će ih eventualno koštati. No, upravo u cijeni, ovog ili onog  karaktera je riječ i šifra ćutnje. Zato i vidimo kako se može ćutati dugo i dugo….

Pitaće se puk “što on tu moze”( iako i on može) dokle god bude odzvanjala tupa praznina kameleonske ćutnje ispraznog moralisanja elite koja to nije.

A kako svjedoči i izgleda stvarna, prava, intelektualna elita imamo zadovoljstvo vidjeti na primjeru malog broja istinskog soja casnih bastadura koji od 30. avgusta ne uzmiču pred fašizmom apostolske Vlade i uslužnih joj klerikalnih trabanata.

“Što ja tu mogu”? Kriza morala, je li? Pa je li  baš morala ta kriza morala? Svako vrijeme je na svoj način teško i uvijek je bilo i biće krize morala dok god postoji   ta kvarna ljudska roba, a da li je  baš na ovoliku “buku ćutnje” pristati morala rečena elita, svakog kanabea svita.

Uvijek je prilika, bez obzira na sve da se brani i odbrani sloboda, da je kao nekad brane i elita i puk, jer moralni imperativ uvijek nalaže da se brane demokratske civilizacijske vrijednosti na kojima progresivno čovječanstvo stoji i vjekovima postoji. Kao podsjećanje, literatura i iznova aktualna opomena suprotnog  ponašanja, kao posljedica odricanja u odbrani temeljnih  univerzalnih vrijednosti francuski filozof Julien Benda (1867 – 1956) napisao je 1927. god. knjigu znakovitog imena „Izdaja intelektualaca“.

Tek, “što ja tu mogu” bilo od koga da dolazi, nepovratno i sumarno vodi nas u kolektivni poraz samouništenja dostojanstva kao pristajanja na sve, svašta i svakoga.

Građanski otpori, inicijative, njihovi smjeli i odvažni aktivisti, intelektualci od etike i hrabrosti, britka novinarska pera drže luču odbrane slobode i odbrane dostojanstva. Oni nikad ne kazaše “što ja tu mogu”- naprotiv, mogu, zbore  i ljudske kuraži primjere časti  crnogorske slobode nepokolebljivo tvore.

Umjesto kukavičke jadikovke “što ja tu mogu” kao pristajanja na propadanje, očekivani odgovor morao bi biti odbrana zajedničkog i vjekovnog dobra slobode, društva i države, onako i koliko svako može i zna, jednako prema svakom ko nasrće i ugrožava te vrijednosti. Nije da se bas ne može.

” Teče  i teče, teče jedan slap

što u njem znači moja mala kap…..

…Taj san u slapu da bi mogao sjati,

moja kaplja pomaže ga tkati,
napisace  hrvatski pjesnik Dobriša Cesarić u pjesmi Slap. Sartrovski kazano, u predmetnom duhu teme neophodno je djelati, a ne tek nadati se.

Đe ste “šta ja tu mogu “na građanskim  protestima, đe ste riječju koja se ne povija  pred “Evropom sad”, đe ste sa svim onim što mislimo da jesmo i da nam pripada? No, možda će biti, kao ne malo puta, da se u bijedi duha prolaznih materijalnih  života i ovoga puta čeka da nam naše “što ja tu mogu” neko drugi, ko može i zna, odradi. A onda će kao po običaju, to vajkanje,”što ja tu mogu” na iskustvu lukavosti i staza prevrtitstva doći  tamo gdje treba za svoj “zasluženi dio “. Takvi  će bez zazora, griže savjesti i kodeksa  časti, tražiti i kazati “da mogu” i da im pripada mnogo više.

Konačno, iz mnogo razloga važno je njegovati  kulturu sjećanja…..između ostalog  i da ne zaboravimo posledičnost kolektivno (ne) svjesnog kao i onog intelektualno neodgovornog ogrtača ćutnje, kukavičluka i praznine, zbirno sklepane u palanačkoj odori bestidnog imena “što ja tu mogu”?

Ipak i poslije svega zvuči i zvučaće ta trula mantra kao neprihvatljiva i nerazumljiva, istinskim slobodarima, prezrena i gadljiva.