Što bi se zbilo da je Turčin nekojemu od gospode gorskih vukova na fotografiji reka’: ”Ajde časkom naćas do svitanja šetaj opanke, a nevjesta će ti sa mnom gologuza konačit”?! (II)

Da je Srbaljima, dotičnim Opankošetačima (pomilenijumskim turskim vazalima), kojijem slučajom moglo bit da ”svoju” zastavu drže po kućah (no im ni to nije bastalo) – vjerovatno bi srbska trobojka Turčinu zorom, priđe njegovoga izlaska iz ”Srpske kuće”, a potlje cjelonoćnoga ljubavljenja sa domaćinovom nevjestom – i ka’ šugaman (osobito ili samo za neke djelove tijela) đekad poslužila.

Za aktuelno.me

Piše: Miodrag Draga Blažo’a BAJKOVIĆ, iz Građanah (svrh Oberah) – Riječka nahija, atar Prijestolnice Cetinje

Glede na to da GROBOLUPEŽINE na vlasti u Crnoj Gori, liše ostaloga – imaju namjeru crnogorsku državnu zastavu – staroslavnu Crvenu ljepoticu, zvanično (i trajno) zamijeniti trobojkom Mahmudovkom (s plavom bojom u sredini; i na njezinu plavetnu varijantu sasma zaboravimo, ako CRNOGORSTVU dobra mislimo !!!), nije rđavo da ukratko pojasnim – začem je u prvom dijelu štiva imentovah: kanavaca?

Odgovor/i (neke činjenice valja opetovati):

• zarad ponižavajućega načina kako je ”rođena”; Srbaljima su trobojku Turci odobrili i dizajnirali – konkretno: turski sultan Mahmud II (sve mu se i rahmetlomu zlatilo i duša mu carovala) boje joj je odredio i rasporedio (crvena-plava-bijela), i upravo takvu svojijem fermanom (iz decembra 1835.) Srbiji oficijelno pod moranje nametnuo;

• zarad toga što su Opankošetači na toj ”svojoj”, uvaljenoj im zastavi – morali imati izvezene četiri šestokrake zvijezde (design by: turski kroj – manufaktura: srbijanski svilen konac sitan vez), ka’ očit dokaz i jasan simbol apsolutno vazalnoga statusa Srbije u odnosu na Visoku portu (ruku na srce: Srbaljima je neuporedivo bilo bolje i lješe da im se na zastavi vijore zvijezde-podaničke, no dotadanja glava od džore ili prakca);
• zarad toga što su Turci o srpskoj zastavi trobojci (preteči/prababi one zastave u Andrimandi kabinetu; ne zaboravimo da je Andrimandi prvostepeno osuđeni terorist u pokušaju) – svoje crevlje, buce i nanule kad gođ su šćeli otirali.

Jesmo li CRNOGORCI sve tri naše vjere, koji imamo podosta preko tisuću godina dugu i svijetlu povjesnicu – zaslužili da nam zastava bude tuđa (pristigla iz podaničke Srbije), i još tako mrčnoga-nagrđenoga pedigrea?!

‘Oćemo li se š njom po svijetu ”veljat”, i pod njom ratnohuškačku ”Onamo, ‘namo” pojat?!?

Pride (hipoteza):

Da je Srbaljima, dotičnim Opankošetačima (pomilenijumskim turskim vazalima), kojijem slučajom moglo bit da ”svoju” zastavu drže po kućah (no im ni to nije bastalo) – vjerovatno bi srbska trobojka Turčinu zorom, priđe njegovoga izlaska iz ”Srpske kuće”, a potlje cjelonoćnoga ljubavljenja sa domaćinovom nevjestom – i ka’ šugaman (osobito ili samo za neke djelove tijela) đekad poslužila.

__________________

Tadijer (te 1835. godine) su tamošnja ”braća” ovdašnjijeh Posrbicah, na cijelomu prostoru današnje Srbije (bez Vojvodine, ali uključujuć prostor nezavisne, albanske Republike Kosovo) – još uveliko opanke šetala.

Šetanje im je po Beogradu duralo do 1867. godine.

U śevernoj, gornjoj zemljopisnoj polovici Srbije tu sortu okolokutnje rekreacije Srbalji su praktikovali do 1878. godine (naime (fig.): te godine na Kongresu u Berlinu delegati nekoliko evropskih država, usmeno su uljudno zamolili Turskoga delegata – da se na tomu prostoru ubuduće (ako im je ikako izvodljivo) suzdrže od ljubavljenja sa nevjestama Srbkinjama).

Na njezinom kompletnom južnom dijelu (s kraja na kraj – od istoka do zapada) tu su praksu ”braća” našijeh političara Posrbicah-Prokletosavacah, dotičnih klerofašističkih ”Oslobodiocah” (čija prezimena u prvom dijelu štiva uredno navedoh) – redovito mooorala upražnjavati sve do 1912. godinice.

Zastiđe poviše zastiđa !!!

Mimo šetanja opanakah, ti vajni domaćini su – kad im Turčin šćaše naredit, tokom besane noći – još i:

• kahvu mu varili i prinosili – i to kahvu tačno zahtijevane jakote, broja i veličine kockica cukra (nemam informaciju da li je i sama boja cukra bila upitna);
• kučka/kučku koja u avliji lajaše, tj. tužno zavijaše – ukoliko ljubavnicima prve ”bračne” noći njezin lavež smetaše – daleko su od kuće odvodili, i tamo se (recimo: u šumi podno trepetljike što trepeće) nekoje vrijeme međusobno ćešili;
• minjažu (liše džorećega mesa) pripravljali – i ljetnje noći, a ne samo zimske dugačke bjehu (a od više ljubavljenja se ogladni); jednomašice, ”domaćinu” su te noći, u za njega specifičnim, zlosretnjima okolnostima bile predugačke (nikad dočekat da kokoti zorom zakukuriču – da bi obljubljenu draganu ugleda’ i š njom ot meniju za doručak započeo priču);
• etc.

Zastiđe bez lijeka !!!

Doduše:

Opankošetačima se dostina potomakah negdanje gospode crnogorske, prozvani Posrbice (što je pravo nazivalo koje im žanago pristoji), od 2020. naovamo – uvukuju đe se ljuđi ne uvukuju!

Nadalje:

Kad nečija supruga (ili đojka) s nekijem drugo čojkom (pjesnički rečeno) ljubavno zakonači, tj. (što bi se po starinski reklo) upušti u ljubobludije – veli se da za njezinoga domaćina (ili momčece) nema:

”Ni manje štete – ni više śekirancije!”

__________________

Zarad strahovitih kompleksa, dubokih frustracija, skroz naskroz opoganjeni i bespomoćno inferiorni – Srbalji su morali neđe nečesovo spasenije poiskati – da biše nad sudbom svojom prestali koležiti, krmaukati (što će reć: nemoćno jaukati), đekati i pestima se u glavu udarati.

Na Zemlji ni jado časti nemadoše.

A pogotovu u Zemlju živi nemogaše.

Pa do u Nebesa po svoj haer strkoše.

Da su ”Nebeski narod” sebe ”ubediše”.

Da bi nam śeverni suśedi u svijest ostali, i planetom Zemlja hodali – poznije su evolucijom sopstvene znamenite laži ”Nebeski narod” postali.

Palamude prosipljući bolesne priče:

• o srbskoj fantastičnoj povjesnici i kulturi (jasno, pri tomu: državotvorni kontinuitet Duklje – Zete – Crne Gore nesojski prisvajaju; sjajno našljeđe crnogorske kulture drsko otimaju; sve naše sveto pečobrazno lupežaju);
• o svojemu iskonskom jeziku koji su u potonje ledeno doba datirali (treba znati: Srbalji su na starosrbskom jeziku mamute dresirali);
• o srbskomu ”vrlomu hrišćanstvu” (u pitanju je: Prokletosavlje – apsolutno antihrišćanska sekta);
• o srbskoj genetici (naime: približno polovica žitelja Evrope od tamo-njih potiče; ako sam dobro zapazio – reka’ bih i Vikinzi su srbskoga roda (u tomu smislu situ(v)aciju po ostalija kontinenata nijesam proučava’);
• etc.

Tijem i tako ”dokazuju” da su sve i svja među narodima, barem:

• od Prizrena;
• do Karnaka (Egipat);
• Agre (Indija);
• pa preko cijele zapadne bande Sibira;
• evropskoga dijela Rusije;
• Germanije;
• do Arilja;
• i nazad (ako ih albanski carinici pušte) da turistički pośete Prizren.

Jedino im tako, njihovim neviđenim ludilom – uspijeva na svijetu bitisati.

I sami sebe u oči gledati.

Umjesto da korotuju (sve od Kosova 1389., preko Kosova 2008. – pa zanavijek), Opankošetači u sve 16 (šešnast): sviraju, ”pevaju” i igraju.

Kako im je do svirke, pojanja i tancovanja – jasno mi nije.

Nezabilježena sopstvena projekcija – za psihologe atrakcija.

__________________

P.S.

U ponedionik slijedi treći, potonji dio štiva.