STARI BAR NA RAZMEĐAMA VJEKOVA (II)

Piše Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

 Šetnja Starim Barom i njegovom tvrđavom uvijek me podsjeti na šahovsku tablu na kojoj su figure razbacane bez reda. Nikada ne znam đe ću početi a đe završiti. Svaki korak, svaki pogled otkriva novu priču, novu tajnu koju kriju ovi drevni zidovi i kamenite staze.

Nakon što sam obišao katoličku crkvu Svete Verande, osjetio sam neodoljivu potrebu da zastanem na kapiji koja vodi ka bedemima. Moj pogled odlutao je ka veličanstvenoj Rumiji. U podnožju planine čuo se snažan huk planinskih rijeka – zvuk koji odjekuje poput melodije prirode, istovremeno snažan i opominjući. U daljini, kao da pripada nekom drugom vremenu, ugledao sam stari most. Napušten, ali dostojanstven, svjedok je nebrojenih priča, baš kao i mlinovi kraj njega. Ti drevni mlinovi, vjekovima su mljeli žitarice, stvarali zlatne kapi maslinovog ulja, i hranili generacije koje su živjele u sjeni tvrđave.

RIJEKA RIKAVAC

Rijeka, plahovita i surova, svojom snagom me podsjetila na moć prirode. Njeno hučanje djelovalo je kao upozorenje – da je potrebno poštovati njenu nepredvidivu ćud. Pretražujući literaturu, naišao sam na tekst istaknutog književnika i publiciste Željka Milovića, koji piše o rijeci Rikavac, toj bujičnoj ljepotici koja nastaje spajanjem rječice Bunar i Majlike ispod Buala, a kod Veljeg mosta i sa Vrućom rijekom.

Milović bilježi: „Odvajkada su se Bunar i Rikavac smatrali istom rijekom, odomaćen je bio samo izraz „Rijeka“, kao vlastito ime, koja se u različitim djelovima toka različito zove. Ima neuravnotežen vodostaj, u zavisnosti od klimatskih prilika – površinu sliva 26,6 km², a dužinu mreže vodotoka 17 km. Kao i sve planinske rijeke, bujičasta je sa velikim brojem kaskada i prelijepih vodopada. Za vrijeme ljeta u njima je malo vode, ali zimi je Rikavac, kažu hidrolozi, jedna od najvećih bujičnih rijeka u nekadašnjoj velikoj Jugoslaviji.“

Dok sam posmatrao tok rijeke i slušao njeno hučanje, činilo mi se kao da me vodi kroz vrijeme – od prošlosti, đe su mlinovi i mostovi bili simbol života i preživljavanja, do sadašnjosti, đe priroda još uvijek čuva svoj prvobitni ritam. Stari Bar i njegova okolina su mjesto u kojem se miješaju priroda, istorija i čovjekova neiscrpna borba da razumije i prilagodi se svijetu oko sebe. Tajna ove šahovske table nije u pobjedi ili porazu, već u igri – u istraživanju, promišljanju i divljenju svemu što nas okružuje.

Rijeke su vječite pripovjedačice, bilježnice vremena, śećanja i tajni. Kroz vijekove su spajale ljude i priče, prelazile mostove koje su gradili mlinari, vojnici, trgovci, i obični prolaznici. Rijeka nije samo huk vode – ona je žila kucavica života, simbol opstanka i promjene, a mostovi su njeni vječni saputnici.

Dok gledam ka stazama koje vijugaju uz Rikavac, ośećam snagu i mistiku ove rijeke, njeno hučanje koje odjekuje kao odjeci prošlosti. Istražujući, nailazim na neiscrpnu riznicu lokalnih legendi i priča koje je važno sačuvati od zaborava – jer svaka od njih nosi dio identiteta ovog kraja. Jedna od njih, koju je zapisao pisac Milenko Ratković, a o kojoj govori i Željko Milović, pripovijeda o nastanku Veljeg mosta, simbola moći prirode i ljudske upornosti.

Ratković bilježi a ja prepričavam: Nekada davno, dok je rijeka Rikavac bjesnila u svom pohodu, na nju je naišao turski haračlija jašući konja. Bisage koje je nosio bile su pune zlatnika, uzetih od seljaka. Njegova pohlepa nije marila za opasnosti – mostovi su bili srušeni, a bujica je nosila sve pred sobom. Haračliji se žurilo da pređe na drugu obalu. Bez mnogo promišljanja, potjerao je konja u mutne, zahuktale talase. Rijeka, kao da je osjetila teret zlata i grijeha, odnijela je pohlepnog putnika. Konj, snažan i prkosan, uspio je da se izbavi i ispliva na obalu. Tijelo haračlije voda je donijela do vrba u ulici od Rapa, đe je sahranjen. A zlatnici iz njegovih bisaga poslužili su za gradnju mosta.

Tako je nastao Velji most – čvrst, otmen i prelijep i nekada nazvivan najljepšim na ovom dijelu Jadrana. Ovaj most koji je bio i svojevrsno arhitektonsko čudo, bio je i opomena. Simbol je sukoba između pohlepe i prirode, između čovjekove želje za posjedovanjem i moći koja prevazilazi ljudske granice. Kako Milović piše: Preživio je vjekove, ali ne i krah Njemačke u Drugom Svjetskom ratu, čija ga je vojska, novembra 1944. godine, u odstupanju prema Skadru, digla u vazduh. Most je zauvijek izgubljen ali legenda nastavlja da živi.

PRIČA O CITADELI

 Nastavljajući svoj obilazak, zakoračih kroz monumentalne kapije Citadele, ośećajući težinu istorije koja prožima svaki kamen ovog drevnog utvrđenja. Na zvaničnoj stranici Centra za kulturu Bar pronađoh opis koji me dodatno obogatio znanjem o ovom fascinantnom lokalitetu. Citadela, poznata i kao Tatarovica, podignuta je na  śeveroistočnom ćuviku stjenovitog brda, na nadmorskoj visini od 150 metara. To strateško mjesto bilo je važno za odbranu grada, štiteći njegov śeverni ugao i pružajući posljednje utočište u slučaju opsade.

Tatarovica kao dio tvrđave je slojeviti istorijski mozaik. Na njoj se poput slojeva vremena, prepoznaju različite epohe gradnje. Iako neki nalazi grnčarije ukazuju na njeno postojanje već u 10. vijeku, oblik koji danas poznajemo počeo je da se formira početkom 15. vijeka. Na ovom mjestu, krajem 13. vijeka, nalazilo se manje pravougaono utvrđenje, čiji su temelji poslužili kao osnova za dalju nadogradnju.

Unutrašnjost Citadele krije brojne funkcionalno povezane cjeline: bastion s platformom, ravelin, i cistijernu, važni za snadbijevanje vodom tokom opsada. Takođe, otkriveni su ostaci romaničke crkve, koja  śedoči o duhovnom životu ovog prostora. Tokom turskog perioda, Citadela je pretrpjela značajne prepravke – dodata su barutana i skladište municije na njenoj śeveroistočnoj strani, što je potvrđivalo njen vojni karakter.

Posebno me intrigirala priča koju su mi ispričali Starobarani – da je naziv Tatarovica povezan sa Tatarima. Ta asocijacija na nomadske ratnike koji su nekada harali ovim prostorima dodaje posebnu mistiku ovom lokalitetu. Da li je naziv ostao kao podsjetnik na njihove pohode ili kao legenda koja je tokom stoljeća poprimila svoj današnji oblik, teško je reći. Dok sam se kretao kamenitim stazama Citadele i posmatrao njene masivne zidove koji prkose vremenu, razmišljao sam o sudbinama onih koji su ovdje živjeli, branili se i molili. Svaki kamen svaki ugao čuva priče o borbama, vjeri, opstanku i prolaznosti ljudskih nastojanja. Tatarovica je śedok istorije međutim  ona je i simbol otpora.

NATPIS NA SPOMENIKU – VJEČNA OPOMENA

 Šetajući stazama koje čuvaju uspomene na prošla vremena, naiđoh na spomenik posvećen stradalim antifašistima jula 1941. godine. Tada, u vihoru rata, Bar je bio pod okupacijom italijanskih i njemačkih snaga, a sloboda, kako to obično biva, imala je svoju cijenu – plaćala se krvlju i životima. Ovaj spomenik ne samo da śedoči o stradanju, već i o jezivoj strani ljudske prirode, podśećajući na muke kroz koje su prolazili oni koji su stali u odbranu slobode. Na njemu piše:

„Jula 1941. godine italijanski okupator je premlaćene i izmrcvarene žive bacio u ovaj bunar pripadnike NOP-a: Nikolu Vukčevića, Vlada Kavaju, Milića Mirovića i Radomira Mickovića đe su u najtežim mukama završili svoj život.“

Ove riječi odjekuju poput eha kroz vrijeme, opominjući na užase rata, na surovost okupatora, ali i na nesalomljiv duh onih koji su se borili za pravdu, čast i slobodu. Ovo mjesto, koliko strašno toliko i sveto, nosi dublju poruku – da ne smijemo zaboraviti žrtve koje su podnesene kako bismo mi danas živjeli slobodno. Sudbina ovih hrabrih ljudi postala je simbol ne samo patnje već i nepokolebljivosti u borbi protiv tiranije. Dok stojim pred ovim spomenikom, osjećam točak i snagu istorije ali i herojskog požrtvovanja. Ovđe, na ovom mjestu, đe se okupatoru suprotstavila plemenitost boraca, shvatam da je sloboda najsvetija riječ, čije je značenje utkano u živote onih koji su je odbranili po cijenu sopstvenog postojanja.

AKVADUKT STAROG BARA  ARTERIJA ŽIVOTA I SVJEDOK VJEKOVA

Koliko se pažnje posvećivalo snabdijevanju Starog Bara vodom, najbolje śedoči impresivni Akvadukt, koji se jasno vidi sa Citadele. Na stranici Kulturnog centra Bar zapisano je:

„Akvadukt, objekat 173. Prema sjevernoj strani gradske kule 163, izrađen je u tursko doba akvadukt koji ima 17 lukova, koji se oslanjaju na isti broj stubaca, i kojim je dovođena voda u grad sa udaljenosti od 3 km. Njegova trasa ima nepravilnu, izlomljenu liniju. U gornjem dijelu, u kanalu, nalazile su se međusobno povezane keramičke cijevi, koje su vodile vodu.“

Ovaj arhitektonski dragulj turskog perioda svjedoči o inženjerskoj vještini i brižnosti prema potrebama stanovništva tog doba. Njegova elegancija i funkcionalnost nisu samo dokaz majstorstva već i odraz svijesti o životnim potrebama grada. Njegova ljepota krije priču o snazi istorije i njenoj neprekidnoj vezi sa ljudskim potrebama. Akvadukt pored toga što je složeni građevinski poduhvat je i simbol trajanja i opstanka. Kroz vjekove, mijenjali su se vladari, dinastije, osvajači, vojske, carevi, kraljevi i predśednici, ali Stari Bar je uvijek iznova gradio sebe. Odolijevao je vremenskim nepogodama, ljudskim ambicijama i prolaznosti života.

Ispod njegovih temelja leži bezbroj neispričanih priča, tajni koje čekaju da budu otkrivene. Svaki kamen ovog akvadukta svjedok je jednog vremena – lijepog i teškog, vremena u kojem su ljudi stvarali i ostavljali za sobom djela koja će nadživjeti njihove živote. Kada stojim pred ovim akvaduktom i posmatram njegovu harmoniju sa okolnom prirodom, shvatam da on nije samo dio prošlosti. On je most koji spaja različite epohe, svjedoči o ljudskoj upornosti i podśeća nas na neprolaznu vrijednost čuvanja nasljeđa. Voda koja je nekada tekla kroz ove keramičke cijevi bila je izvor života, baš kao što je danas ovaj akvadukt izvor ljepote graditeljstva i dokaz da su i naši preci razumjeli suštinu povezanosti prirode, kulture i čovjeka.

KNEŽEVA PALATA ORONULA LJEPOTICA STAROG BARA I TAJNA MRTVIH VRATA

 Jedna od oronulih građevina koja i danas śedoči o nekadašnjoj ljepoti života u Starom Baru je veličanstvena Kneževa palata. Iako joj je vrijeme oduzelo sjaj, jasno se vidi da je to nekada bilo impozantno zdanje dostojno knezova, vlastele i gospode. Pod njenim krovom okupljali su se ljudi visokog društva, planirali daleka putovanja, trgovali rijetkim dobrima i razmjenjivali priče sa svih krajeva svijeta. Njene zidove krase neispričane tajne o kontesama i principesama, o ljubavima, intrigama i sudbinama koje su oblikovale istoriju ovog prostora.

Na zvaničnoj stranici Kulturnog centra Bar piše da je Kneževa palata najreprezentativniji privatni objekat, sa nekoliko hronoloških faza. Pretpostavlja se da je krajem 14. i početkom 15. vijeka bila dvor vlasteoskih porodica. U prvoj fazi nalazila se unutar utvrđenja, a kasnije je prepravljana kako bi se prilagodila novim vlasnicima i potrebama vremena. U turskom periodu, palata je pripadala jednoj uglednoj porodici, zadržavajući svoj status simbola prestiža i moći.

Jedan od najzanimljivijih detalja o palati su zazidana vrata poznata kao „porta morta“ ili „vrata mrtvih “. Prema tadašnjem običaju, ova vrata su korišćena isključivo kada bi pokojnik bio iznešen iz kuće, nakon čega bi se zauvijek zatvarala kako bi se spriječio povratak duhova preminulog. Legenda kaže da su ova vrata bila smještena na skrivenom dijelu zgrade i da su bila simboličan prolaz između svijeta živih i mrtvih. Pričalo se da ako bi neko pokušao da ih ponovo otvori, čuo bi šapat pokojnika ili osjetio hladan dah smrti. Danas, Kneževa palata stoji obrasla bršljanom i primorskim biljem, koje poput zaštitničkog ogrtača prekriva njene zidove. Ispod tog zelenila, čvrsto zatvorena, čuva sve svoje tajne – ne samo one o “mrtvim vratima” već i o životu, radosti, i tragedijama koje su se u njenim odajama odigravale. Kneževa palata nije samo ruševina, već živi podśetnik na raskoš jednog doba na običaje i vjerovanja, ali i na prolaznost svega što čovjek stvori. Njeni zidovi i dalje šapuću priče o vremenu kada je bila srce moći, elegancije i plemstva u Starom Baru.