STARE PODGORIČKE KAFANE: MOST

Piše: Željko Rutović

Nedostaje mi, i ne samo meni, ta stara dobra kafana – restoran na obali Morače, tik do Vezirovog mosta. Sa sjetom prođem pored nje. U trenu tok svijesti uradi svoje. Nedostaje mi njena atmosfera, miris peći na drva, njeni gosti – pravi oriđinali, nedostaju mi prijatelji tog doba, nedostaje mi ono jednostavno a neopisivo. Nedostaju ti ljudski mostovi starog dobrog Mosta. Uostalom, rastanak je dugotrajnije iskustvo u odnosu na bliskost i povezanost sa ljudima i vremenima.

Onako za sebe, zvao sam tu kafanu Parlament! Razloga je mnogo. Bijaše ona reprezent najširih slojeva društva. Nesvakidašnja slika.Tu stolicom naslonjen na zid bijaše redovan gost kafane, njen zaštitni znak, predsjednik Privrednog suda Crne Gore Dragan Rakočević – Rako. Boem, rektor kafane, pravni znalac, harizmatik, duhoviti čovjek širokog srca. Markantna i nesvakidašnja ličnost, cijenjena i poštovana od svih gostiju ove kafane. Pa opet tu ste mogli vidjeti, sudiju Ustavnog suda, direktore javnih preduzeća i institucija, dekane, univerzitetske profesore, slikare, pomoćnike ministara, pjesnike, novinare, male privrednike, građevinske preduzimače, taksiste, kladioničare…pa opet, vidjeli bi da u kafanu iz parkiranog kombija ulaze moleri, građevinski radnici koji bi onako ovlaš sa preko leđa raskopčanim tregerom radnog kombinezona hitali ka toplom jelu i hladnom velikom, nikšićkom. Pa opet stolovali su tu ocvali ljubavnici, zanatlije i razne dokonlije….svi oni kao u kakvoj socijalnoj simfoniji  predstavljahu koheziju, skladnost i razumijevanje…”Parlament” i njegov kafanski konsenzus. Oko meraka, dobre kapljice i dobre, duhovite priče. U tom ” parlamentu” cvjetala je sloboda izražavanja, ne bijaše cenzure niti vremenskog ograničavanja govora. Svi su se tu međusobno poznavali. I poštovali. Teško se je slična ovoj kafani mogla naći. Ništa tu nije smetalo. Ni klimave stolice, ni škiljava noćna svjetlost, ni povremena promaja, ni ulazna vrata koja se teško zatvarahu, ni..ni..jer, ako smeta, onda ne znate šta je to prava kafana koja pulsira čitavim bićem duše svoje.

Da, i baš kao u parlamentu svi, nevezano ko sa kim sjedi, uključivali bi se u tek započetu temu. Za razliku od pravog Parlamenta, u ovom nije bilo neumjesnih upadica i vrijeđanja. Stolovaše tu onaj stari kafanski kodeks. Oni koji su ga izučili u velikoj su socijalnoj i životnoj prednosti. Opet, oni koji ga nijesu spoznali ostaće doživotno uskraćeni za mnogo šta. Da su ti makar “pripravnički” odradili u Mostu, vidjeli bi tu staru bardovsku školu na licu mjesta. No…

Nije bilo muzike pa sve bješe u ovoj kafani zvučno transparentno. Često bi se dešavala slika da za četiri odvojena stola sjede četiri čovjeka koji bi divanili na jednu temu, sve poručujici jedan drugom piće. Pa opet povratak sebi i nekim svojim daljinama..I sami i u društvu – slika zaboravljenih vremena.

I kao stvar navike tačno se je znala satnica  dolaska redovnih gostiju. Polazak bijaše već nesto drugo. Uostalom, takva klima stvori dugogodišnji ambijent redovnosti u kojem je, bez razlike, svako godišnje doba imalo svoju draž.

Širok, nalik klijenteli, bijaše izbor tema. Od naravno političkog, pa do pjesničkog i fudbalskog  duha i života, sa najdražim ali i najtežim odlascima u nostalgiju prošlih vremena, događaja i ljudi.

I da, sježanje na prostore kojih nema, ustvari je sjećanje na ljude koji su zaslužili da ih ima. Rako, Mane Kastratović, taj srdačni i dragi čovjek, tada predsjednik Borda direktora Rudnika uglja – Pljevlja, pa novinar Čole, profesor Adžo…i nazalost još mnogi drugi koji bjehu ta zaštitna aura kafane Most. Ostala je ta knjiga iz druge dekade ovog vijeka kao drago sjećanja na jedno, jos uvijek pristojno vrijeme pristojnih i srdačnih ljudi… Rekosmo knjige – u  jednom dijelu kafane, u kojem se je većinski posluživala hrana, bijaše par zidnih polica, na kojima su bili uredno posloženi antikviteti crnogorskog domaćinstva, a među njima i par knjiga gostiju kafane i posebno posloženi brojevi naučnog međunarodnog časopisa “Medijski dijalozi”, koji je na žalost, poslije trinaest hiljada stranica, prestao izlaziti tamo negdje krajem druge decenije ovog vijeka.  Kružila je ta energija kafanskog erosa – strastvena u riječi i dostojanstvena u ćutnji. Prelazi po taktu duše iz koje se je prolivao merak spajajući se sa brzacima Morače, pa sve dalje morem niz svijet koji jednako slavi vječni merak kafanske duše.

Parao bi periodičnu tišinu te ljetnje jare hrapavi bariton vlasnika Sveta Damjanovića, markantnog gorštačkog lika, koji bi nas uvijek toplo dočekivao i pratio. Pa sjednik i čast sa gostima. Ture riječi i kaplje koje se najslađe miješaju. Pa sati, dani, noći i godine tog kruga kao oblika našeg kosmičkog postojanja. Sve do trena kada je ključ postao alat neke nove tišine. Jeste, sve lijepe stvari kratko traju….i kada god da smrt, fizička i metaforička dođe, uvijek prije vremena dođe. Tek, sjećanje na ljude i prostore daje čar te nostalgije  našem pojedinačnom parčetu vremena koje protokom sve više upravo i živi od sjećanja.

A šta smo mi do oni koji se sjećamo i oni kojih će se, ako zaslužimo, drugi sjećati.

No, ne zaboravimo, koliko je onih koji su i zaslužili i zadužili, pa ih se ipak ne sjećamo…njih koji bijahu grandiozni kulturološki mostovi od prošlosti ka budućnosti.