ŠTA (NI)JE POSTMODERNA POLITIKA?

Piše: Željko Rutović

Daleko  od tradiciionalnih  nazora, vrijednosti i odgovornosti prema  javnosti, politika je danas, kao gotovo nikad u svojoj povijesti, postala populistička  spektakl djelatnost olako obećane brzine. O razlozima kojih je,  kulturoloških i politikoloških mnogo, moglo bi se unedogled, no, očito je da ovovremene  instant forme i formule političkog sadržaja nijesu tek tako odjednom samonikle biljke.

Valjda idući u korak sa opštim trendom globalnog vrijednosnog bezukusa, beziidejnosti, površnosti i drske relativizacije svega i svačega, uz podršku hibridne medijske manipulacije, današnja postmoderna politika rastače i poslednje ostatke  svake pomisli na njeno prakticiranje u čijoj biti bi trebala biti utemeljena  kodifikovana demokratska načela, vrijednosti, principijelnost i odgovornost. Svjedočimo tako danas postmodernoj politici bez politike, bez referentnih ideoloških markera, bez programske i idejne principijelnosti, očito izgubljenih  vrijednosti u fluidnim politikantskim meandriranjima, srazmjernim trenutnim  političkim kotazama i kurentnim varijacijama.

U situaciji, vremenu i političkom prostoru današnjice kad sve može sa svim, kada banalizacija poništava odgovornost a populistička palanačka teatralnost političku serioznost, onda zakonito politikom (p) ostaje sve i nista.

Tek, u ciljanom i svjesnom obesmišljavanju javnog interesa titulira se favorizacija  dominantno partikularnog mrežnog interesa u čije ime je dozvoljeno gotovo sve. Konačno, u ovom diskursu trivijalizacija, rijalitizacija, tabloidizacija, neodgovornost i neukus iz repertoara psihologije gomile obesmislili su postamente  političkog i demokratskog koji vjekovima temeljiše smisao slobode političkog, demokratskog, slobodne volje i pluralnog stava i iznad svega odgovornosti primjerene zajednici njegovanih političkih manira i stavova na kojima čovjek  izrasta kao odgovorno djelatno političko biće.

Obesmisliti sve, znači  kreirati  poredak dugotrajućeg društvenog ništavila u kojem su javno izgovorene neobavezne rijeci, tek daleke blijede sjenke  političkog logosa.

Na takvim krhotinama,tesko je a posebno brzo  ( iz ) graditi političku (s) mislenost, odgovornost i lidersku kredibilnost koja djeluje sa vizijom i misijom.

Zato se  u presjeku  takvog beztežinskog  političkog stanja sudaramo, tumarajući  bespućima pretpolitičkog koje, je li, u podaniku koji ne pita i ne misli, vidi smisao – biti u i oko, politike i vlasti,  ne pitajući za cijenu koštanja koja zakonomjerno   stiže na naplatu. Tek, znamo, besplatnog ručka nema, i nikad ga nije bilo. Prije ili poslije taj račun nekome će prisjesti. Kolateral, tu tek dođe, kao podrazumijevajuća, ukalkulisana interesna nužnost politike i društva.

Putovanje u dugu zavodljivu  demagoško – populističku noć, iskustva govore, zna da potraje, jer nekako izgleda da se povratku sa tog puta skoro nikom i ne žuri.

Olako obećana brzina prije ili poslije, zakonito, raspršiće se u konačnom kao  iluzija svijeta politike i društva koje to nijesu.