Šta će ti završeni put

00:20h

Ponoć je prošla.

Ulica je pusta, sa vremena na vrijeme, vjetar pomjera grane oronulog bora.

Negdje zalaja čopor pasa.

Zatim nastupi tišina.

Do mene, nakon čini mi se dva sata, dođe djelić života kroz bat koraka nekog prolaznika.

Idu sati u kojima je mnogo toga umornoga.

Sna nema. Ne pomaže da hodam po kući.

Ovo je jedan od trenutaka kada ne mogu da pobjegnem od samog sebe.

Dobio sam, a dan je već uveliko bio i sunca je u zrncima bilo, link sa tekstom novinara Tufika Softića.

Dobro besjedi o stanju puteva na sjeveru, o neimarstvu oko Rožaja, dvijema firmama koje su gradeći puteve, mostove, tunele, probile za 100 godina sve rokove, pa državu sada to košta desetine miliona više.

Piše i da se putuje.

Po šumama i gorama.

I nikad u dom.

Po meni, i ne treba.

Nije trebalo ni SDT-u slati prijave povodom odabira izvođača i načina rada.

Kao da je neko nešto uzeo, da bi neko nešto dobio.

Kada je to bilo kod nas?

Nikada.

I drugo, državi odgovara da se po sjeveru gradi, da bača pare u bunar – da se nikada ništa ne završi.

Zašto?

Pa, radi se.

Da su to dali Bemaxu, bila bi greška. Oni bi to odavno opeglali, završili prije roka, ljudi bi putovali.

Ali.

Tada bi sjever djelovao nezapošljeno.

Ovako, na sve strane utovarivači, radnici sa lopatama, po koji valjak, inženjeri na putu, kamioni.

Radi se.

I to raduje sjevernjake.

Jedini dokaz da se radi je, kada se vidi da se radi.

Šta će ti završeni put.

I svi kući.

I ništa se više ne radi.

Da naučim neke.

Iz politike.

U vezi ovih što se po šumama i gorama lomataju – a sirotinja.

Dobri su oni koji iznad svih vrijednosti (imetak, novac) stavljaju hljeb.

Opasni su oni koji na hljeb misle samo kad su gladni.