Sreten Savov Vujović: Moje završno kazanije i objavljenije, takože i Slovo prilježnosti

Osnovno sudilište,
Cetinje 31. marač 2026. godišta, 9 ura

Prokazani, Sreten Savov VUJOVIĆ

Moje završno kazanije i objavljenije, takože i Slovo prilježnosti

Časni i dostojnjejši sudilišni zbore,

Koje gođ čeljade je i malo škole svršio, te u sedmi razred Poslanice Svetoga Petra (te su na nauk i poučenije date) čitao, pa i u drugu godinu gimnazijuma, đe se one naode ka dolžnosno čtenije, i razbornost, taj se nigda i na ničesovi način ne može kočoperno pravdati, plaknuti obaveznosti, niti reć da svojega jezika ne razumije; jer takvome nema izgovora, niti može kazati da mu to čtenije i razbornost nije od jazika književnoga crnogorskoga, što pofermavaju i slovesna sočinjanja slavnijeh crnogorskijeh vladika, filozofa i poetskijeh čudodjelatnika!

Utanačeni minuli zbor na deveti marač, u 12 urah, nalično crkovnoj prvoj vlasti 12 „ostroškijeh“ apostolah, i njihova svaštoljubiva glavara,  bez zlijeh nakana, da kome to uprtim na hrtenicu, podśetio me, na Deveti krug Danteovog Pekla, u kojemu moje otačestvo (kao i u oni vakat, sudanija đeneralu -po naški, brigadijeru- Vešoviću u Biogradu)  živi više od sto ljetah, i biva tamni oblak gradonosni, sa svijema munjama i gromovima, koji nadvija i naša srca i ovu Svetu zemlju Crnijeh Brda. Ja mnim, ni sad nije različno mnogo, pa je strahotno i pomišljenije na śutra, prekośutra oli ondan! I tako se čini kao da stoljeća prolaze, a nevolje od starijeh dukljanskijeh dana, i zlo u tijelu grude naše otačeske, černogorske,  ostaje nepromijenjeno; bezpolozno zboriti pred gluhome, i miždati pred slijapome, jer moj narod pod teškijem jarmom baulja u ovu karamračinu, i luču nadežde, od nas prokazanijeh, jedva prima srcem svojijem, kao iskru, u  sasma naličnu karamračinu vječnoga adskoga Aligijerijevoga Pekla.

Ja sam jedne, pasale rede, pred ovijem Sudilištem zaiskao, što mi samorodno crnogorsko Ustavije pofermava, e sam rad, da se navičas moja kazanija zapisivaju na samostojni crnogorski jazik, jazik Svjatago Petra Cetinjskago i po  crnogorskoj ortografiji, onako kako mi od vazda doma zborimo. Ako bi li se moja kaža kome nerazumljenom učinjela, ištem da se prizove vičnjak, ili dragoman, a mogao bi biti potrebit i lagator-izmeđnik, jedanak nerečeni kako hodataj, sa Učilišta  za crnogorski jazik i slovesnost. Ako li ovo nije u mogućstvu na naški, crnogorski jazik, ištem da se prizove vičnjak, dragoman, oliti lagator-izmeđnik-hodotaj, za talijanski ili njemački jazik, jerbo od svijeh stranijeh jazika: srpskoga, francuskoga, ruskoga, makedonskoga i inih ja sam rad zboriti jedan od  spomenutijeh, kako ih narod od vavijek i dovijek vabi: talijanski ka’ mletački (lingua franca),  i njemački ka’ lacmanski (landsmann-zemljak).

No, da se vrnemo na počesije, kako gođ je i dostojno:

Sva ova zbitija potonjih ljeta, su okotila ovo nerazboritije, a to su nam ujemčila i Čudestvija od Božjeg Poučenja i Prokazanija, e  samo paśa pogan može śedočiti lažno! Samo onaj bez očinjega vida nije upiždrio u zgotovljeni vijenac kaštigluka, i tuđinskoga prpoša đe  nijedno čeljade, a bilo bi potrebito, ne biva kaštigavano sporadi toga. Avetlukom bezumnim, praznovjeričnim, mušketano je dvadeset tretije čeljadi  na Cetinje, sa četvoro sokolića, đetića, douvčadi. Tomu jeste, prednjebitije petago svtembrija dvijetisućito dvadeset pervijega godišta, kada je komandir od policijota, narečeni Knežević, koji se negda vabljaše vojvoda, u pobaulojenom i ošporkanom Manastjeru cetinjskome pofermao, e ima podosta, u vascijelo Černogorije, skotskijeh, banditskijeh ajduka, zlodjelaca i grabežnika,  koje po novome adetu zbora, nazivlju kriminalcima da pokostrijete, trnomete, potrstičje, isfregaju oliti, pospreme fukaru, kako zboraše, „bagru“ po Cetinju (zlo je vrijeme došlo i u jazik i u djenije: jedanak i političeske profuknjače, nazivlju „starlete“; strašlo je slušat što se radi, reka bi Vladika Rade)! Pored vaskolike suture, tadašnji minister od stopaničenja i stopanstva narečene ekonomije sada predśednih svijeh crnogorskijeh veljesrba, posrbica i jednog bošnjačkog, bezbradnjeg junoše, četničkog vojvode, reče bez žalosnosti: „Pa što ako pogine 10 Crnogoracah?“ Tadijer i jedno ljeto potlje, nas je fištila crna pogibija od dvadeset tretije čeljadi sa četvero andioske makanjčati! Sporadi toga, mene je udiviteljno, e se ovđe ne naode Oni, i ovi bazduni i fanзavi crnokotulaši, te mušku đecu za nevjeste imadu i meću ih na pazarište, a sa pazarišta većma spomenutijeh skotskijeh grabežnika, prigotovljahu „sto kalaša“, brzofišeknijeh ruskijeh mušketa, za potrebitost pređe spomenutog, spored svijeh mušketa i drugijeh bojovnijeh teškijeh „toljaga“ koje su im u pośedu, a niko nema ni ponta ni skoposti vizitati te crkovne meterizne tvrđe, da prosoči i pośedoči narodu pogibelj što prijeti! I niko, liše nas, nazočnijeh ođe, nije pozvat da ponudi otvjet, na rečene nesojluke! No, to može samo soj sojski i česova peča momačka i ljucka, a takvijeh u tu grabežničku bulumentu nema, a majke ih tako zlijem mlijekom nijesu zadojile! Naši stari bi se u takvu prigodu spomenuli:

Kome domovina nije majka,
tu ni čojka nema ni junaka!
Ko stidi se majčina mlijeka,
taj ostade hrđa dovijeka!

Ja mnim, da je svekolika pestokupljavina i fucmilet podobro zauminula sve što je od starijeh dnevi, odvajkada, bilo ponos Černogorja i prevrnula „ka getu“ svaku dobrobit, čojstvo i obraznost, pa se mi danas naodimo u takovoj crkovnoj političeskoj i sudilišnoj vjernoj pastvi bravljoj đe ćemo, ka što pređe zborih: bezpolozno zboriti pred gluhome, i miždati pred sljapome, oliti ćoravome!

Sada dodimo na ono što je suštastvije! Prvi fakat, za spomenuti, jest:

Vaskolika ova sudanija ima za podumijentu, i posošila se na zbor policijota, e je neko načinio da on, ili oni nemadu skoposti za pripraviti svoje žbirsko činodjejstvije, a da je ovi „moj“ bio obručen skrbiti samo za mene.

No taj rečeni fundamenat Osudničke ponude Sudilištu bijaše i jeste lažan, što je ujemčio, ovđe pred  Sudilištem, i komandijer od policijota Šaban, kad policijota neradeći prosoči, i prozbori da ga nikada aberom, oliti povelenijem takovim nijesu obručili. Sporadi toga je ovi policijot, na svoju ruku činodjejstvije obnašao, protivno regulama policijotskijem i sproću praviteljstvu dolžnosti i komandijeru od policijota, da bi nalaž lentra’ sebe samoga pred Osudništvom i Sudilištem ka veljemučenika, kome samo što nijesmo brokve mjedene zabijali u krgu moždanu! Prikaza se kao tjelesnik-stradalnik i činodjejstveni veljemučenik pred ljuđima i pred Svemogućom Božestvenom Silom!

Svi znademo da fundamenat sočinjava siguraciju svake kule! Ako je taj fundamenat čvrst i oni pravi, tadijer i sama kula stoji, stameno, na sve četiri bande i sva četiri kantuna! No, ako je fundamenat truležan, oliti lažan, tadijer se i po nužnijem zakonitostima zdravoumljenija i po zakonitosti zidočinstva koju vabe „statika“, reka bih, i pravice i pravedništva radi, kula mora profundati, taman ka kula od igraćih karata!

Naši stari bi kumoradili i zavapili zapomaganjem sporadi toga:

O, kako bon i bez skoposti bijaše čojak i čojstvo, kad laž fundamentijem sebi sozda, a istina pijehnu ka’ dim, pod sunca jabukom nebesnom; i svaka laž bijaše bubulj stanac i fundament poguban u suvomeđi života, da ga vjetrovi vavijek-dovijek trsluče.

Te paśe i pogane dnevi, ispred Vojnoga stana, kad je jako naodilo i  dožd se uvukova pod čapru, te ni lumbrele nijesu pomagale, ja mnim da me taj policijot, rečeni Radulović ćušnuo sa malo više ponta, a śećam se ka’da je pređe dan bilo,  prebio bi mi hrtenicu, oliti kotalac, grđe no da sam se sa petra sutura’ a mogućstvo je da bi mi tu i svršna sutura pukla! Smrt moja, ja vi jemac, bi se pečatala u poveljami ljetopisnijem, sudilišnijema i policijotskijema ka’ „dolžnosno činodjejstvije“, a ime moje ostalo zapisato pred ljuđma i pred Bogom, ka ime ajdučkog zlodjelca i grabežnika, a ja smjeran prilježnik Božji samo bijah protivan nevjeri tuđinskoj i adskoj, đe će možebit „pokoljenja djela suditi“ i pofermati postopicu pravednosti, a pamtiti zbor „u pamet se dobro Crnogorci“, i spomenuti se i da smo ovđe i danas, sporadi vječnog iskanja, traženja i ljubljenja Istinitosti.

No, da se pripovrnem ovome policijotu, već spomenutome! Njegova ‘ajdučija, sproću volje i naredbe komandijera od policijota, Šabana, je  od mene mogla načinjeti bogalja, upar akrepu, više no da me česovom obluticom, oliti źipom potrefio po sred krge moždane, u perčin, i to iz kokovolja! On zanago  nema pravicu, ni ljucku, ni dolžnosnu, da me ćuška, ni tiče, ka’ da je na mene intra’ na pazarištu, oli pri česovome oberu, pa me namjesto urivka sputao golijem rukama, sa hrtenične bande, i to, ka što smo na ovome cokoćalu, poviše nas mogli ondar svi viđeti, jednom rukom okolo grkljanske jabučice, a da je slomio, narod bi reka: „puka’ mu svratak“, a drugom okolo ožičice. Sreća je, što tadijer nijesam ništa obidovao, i  bio sam prazne ožičice i droba, a dobro sam se zapotio, od muke žestoke, da mi oči prsnu! Mene je udivitelno što me taj policijot, od poštenijeh Komana, đe se vazda zborilo: U Komana, ništa do….veljana (što bi  se reklo, veljih i poštenijeh ljuđi), bez ičesove pobude, hile, oliti pizme, i bez policijotskijeh sindžira, negva i bukagija, pokuša sputati. „Može bit neka političeska pričina tomu“ reka’ bi Sveti Petar Cetinjski. No, mene se jedanak javlja i pomišljenje da je policijot bio većma naredan za perčinanje, ka da ga je neko pređe silno naživcira’, a pomeđu nas nije bilo ničesove čegrsti, ni pređe ni potlje? Kako je on znadiva, ili me neko, nalaž, sa nakanom priđe zgotovljenom, prosočio, da ću biti nazočan na ti skup? Ja mnim da ih na te policijotske, velje škole, ne uče piždrenje u fadžolu, bačanje olova ili uglijevlja. Negda su, vele stari, bivali kod nas, potenčenjaci, bauci i gatači-znamenosci! O tome ništa zborio nije, ka da ga je krabosnica pečila, no ga je moje fijukanje u fuzbalersko pijukalo, najtegobnije snašlo, kako zboraše, „probilo uši“ koje su kod žbira policijotskijeh, fundamentna sprema, spored levora i  malijeh priručnijeh bukagija narečenijeh „lisice“! Mnoštvo mogućstava je  što bih stio pofermati pred ovijem Sudilištem i nazočnijema personama iz Osudništva, no je ovaj foj karte, zanago teke podśdetnik da mi nampane, e mi se lakše avizati, što sam stio prozboriti!

Svi ovđe nazoči prokazani osudnici, pošteni ljuđi i prilježnici černogorski su šćeli  podastrijeti vopros negdašnjem ministeru od stopaničenja (nije to strah od stopanice; vele da to manastirstvo rabota nešto okolo para i imućstva) je li se tadijer u gluhamu kamaru samo šokao i počkrkavao sa narodom, kad je reka’ e je u jad štete „ako pogine 10 Crnogoracah“. Namjesto da se sputa taj koji je kumoradio i bogoradio, da trse od života nekoga od Crnogoracah, a svakoji od nas je moga biti taj,  mi smo tu đe jesmo! U „Gorski vijenac“ oliti prvotno „Izviniskru“  bi se reklo:

„Spuštavah se ja na vaše uže,

  umalo se uže ne pretrže;

  od sada smo bolji prijatelji,

  u glavu mi pamet ućeraste!“

Nobelovac, velji i znameniti Česlav Miloš u slovesnom djeniju „Zarobljeni um“ zbori, e mu je otačestvo u političeskoj, kobnoj ljubavnoj poputanosti, bez opute, sa  Rusima, napriliku veljeg ženidbenog odra, ispod kojega fire oficijerske čizme NKVD-a!

Tako se i naše Mavrovonio, narečeno Černogorje protivno duši prirodnoj, naodi u političesko-crkovnom bludništvu,  prilično na ženidbenu koćetu, ispod koje fire opančine crnokotulaša i policijotske crevlje.

A  sporadi krivice pred ovijem Sudilištem,  nobelovac Ivo Andrić proz „Prokletu avliju“ ni pomaže da se alavertimo, kako niko od o’đe nazočnijeh, zajedno sa Osudništvom i Sudilištem nije nevin! Jer, Karađoz veli: „U Prokletu avliju nema nevinijeg. Ako ni zbog česa drugoga, onda sporadi onoga što je majka pomislila dok ga je pod srce nosila.“ I ne zbori on ka’ sudnik u Sudilištu, Bože sabrani, no ka neko sa pokliča, e se daje na znanje: svi smo krivi oni miždaj oka, kad smo se od majčine utrobe ispilili, jerbo ovo nije ni čojska ni sudilišna bitnost, većma filozofičeska i ontologičeska! Spradi toga, taman ka mi ođe nazočni, Ćamil nije, ni skot ajdučki, ni grabežnik, čist je ka makanja i zato se mora metnuti na žrtvenik, i potrebuje da bude zakatančen u kazamat, jere njegova krivnja nije u djeniju, no u tragu i korijenu, u suštastvu obličnom, narečenom ka „identitet“, jerbo je drugojači, i svoj, a  ne za pazarište, nije ka svi, pa ga sporadi toga takovi poredak mora kaštigati, bez mušketanja, po onom zboru, slijapog, no zato filozofičeski dobroviodnog igumana Stefana : „A svi ovi grdni besporeci, po poretku nekome šljeduju!“ Takovi poredak mora nakončati, i dobro pospremiti, oliti kaštigati, krivce bez krivnje, ne bi li sebe pripravio i naredio manje šporkijem u sred oborske političesko-crkovne lokuže. I Ćamil, zanago, ne postrada u kazamat, sporadi nedjela, no sporadi toga što suštestvuje, čist ka andio, učevan, među takvu nagrdnu fucmilet i kaliježe, đe bezgrešenje nema ni previčesno-zakonitosnu ni obstojnu cijenost! Kriv, jerbo je pravica i čistota zlodjenije pomeđu  takvijeh grabežnika, zlodjelaca, i krabosnica jadovnijeh! Eto, sporadi toga u ovakovoj političesko-crkovnoj vukodržici, i mi bi trebali biti kaštigani, e je krmku sve što vidi krmeće, a  bačeno biserje bi pozoba taman ka šaku rumetina! Ondar se jedanak i razbira oni stari zbor: „Nije potrebito pred nerastima margarit perlu (oliti  biser) bačati!“ Ako li bi se i čojak pomiješa sa gnjazdom u korito, krmak bi i njega iźeo, taman ka najslađu mrtobaku! No, kako se vidi, nekijema je korito sve što za života potrebuju, a pred punijem koritom su sužanjski ponizni, ne bi li takvi, nikogovićko ničesovi, zaśeli u što važniju karijegu, iako je, možebit,  pripravio neki crnogorski, montenegrinski, (kako posprdno vele) maragun, takože i korito iz kojega gnjazd  srkaju !

Od ovoga Sudilišta, po mogućstvu, ištem: ili da me po pravici oslobodi, oli da me kaštiga kazamatom! Drugo ništa ne primam, kako podobno mojoj obraznosti, niti ću primiti. Jer svakoje karanje ili kaštig na riječ, za mene bi bila velja pucibruka, jad i sramnost, što čojeku zrelu ne priliči. Ja sam čojek koji  je prisuka podosta docnu dob, i odavna sam takva karanja ćušnuo u bandu, oli roditeljska, oliti školska, zbog ruku neopranijeh ili školskijeh neurađenijeh rabota za doma.

Zato neka ovo Sudilište prifati znanju: nijesam makanja, niti hoću da se sa mnom ka sa balavurdijom djejstvuje, no ka sa čojekom koji razboritije pośeduje, i za djenija svoja gotov postradati, navlaštito ova djenija od zlijeh maštanija policijotksijeh zgotovljena! A ko drugojače bude mislio, na sramotu će mu biti i pred ljudima i pred Bogom, tako mnim i takova mi je vjera!

I da se ne bi utanačilo ođe, da zamaštravam nekoga i da sam snaša’ Osudništvo, Sudlišište, te braniteljstvo naše, ja bih moju beśedu svršio, a moga bih ovako do śutra, sa ovijem slovom:

Ove bjelodane avetluke niko ne može sumprešati,  a ni iźesti i svariti, pa da je zgotovljeno u najbolju prosulju od tuča! Nema tijeh političeskijeh bareča, koji nas mogu sputati i prestrašiti da ne zborimo po pravici, koja jest i biće  vazda, po srijedi nas, ka dio crnogorskog junačkog čojstva.