Sreten Perović imao je svoj znak

Piše: Dubravka Jovanović

Sreten Perović, institucija koja je kao monumenat blistala na svim vrhovima Crne Gore.
Intelektualac koji je nesebično i druge učio znanju. Nesebično, postupno, nenametljivo. Istinom iz pravih knjiga i pravoga života koji je živio.
Otvarao je svoja škura za vrijeme sadašnje, za ljudsko oko i vrijeme koje će doći.
„Jer ko je pjesnik tom je neizbježno“.

Otvarao je škura i kada su mnogi zatvarali sva vrata i finestrine da istina ne uđe u kuću. Da strah nadvlada hrabrost a kukavičluk junaštvo.
Sreten se samo sretao sa istinom i od nje bivao veći, jači.
Svjetlost i svetost njegovog pera blistaju i u mraku i čine da provedri.
Umni Crnogorac od riječi i obraza. Od stava i stila. Od duhovnosti i šarma.
Bio je veliki, jer za njega nije bilo malih. Poštovao, prepoznavao, cijenio i volio LJUDE.
Nesoje je prezirao.
Takvi su Crnogorci gradili duhovnu Crnu Goru. Pa joj je kičma bila prava kao strijela a njena sloboda kao vasiona.
Sreten Perović imao je svoj znak. I skupljao je dobrotu, kao što neki ljudi skupljaju značke ili antikvitete, stare knjige ili markice.

On je suncu gledao u oči a pod mjesečinom sanjario i pisao pjesme.

Sreten Perović pažljivo je birao riječi i kad zbori i kad piše, jer je znao da su one krhke, osjetljive i da treba sa njima posebnom brižljivošću.
Gospodin čija je leptir mašna umjela da govori. Nenametljivo, gospodstveno, pažljivo i bez suvišne riječi. A istodobno snažno, ubojito, čvrsto i ponosno.
Nikada se nije nadmudrivao a vazda i svakom prilikom mudrost je oblikovao.
Kao kipar znao je sa riječima.
Crnu Goru branio je umom i ljubavlju.

Sreten Perović  umio je da objasni prevaru ili kako pjesnik  reče : nijesu ljudi kad su ljudi, već kad im obasniš da su ljudi.
Na kućnom pragu (istoimena zbirka njegove poezije)  90 pjesama za 90 god života, stajao je kao čuvarkuća Crne Gore. Primao i ispraćao radosti i tuge naše crnogorske.
Znao je da napoji Žedni sat, kako je naslovio jednu od brojnih svojih  knjiga.
Da napoji ure ovog krša lirikom vode.
Pjevao je „Himnu južnim vjetrovima“ uvjek uspravno i sa pogledom u bandijeru crvenu Crnogorsku, koju je viorio dušom, čelom, rukom.

Ja nikada neću reći pokojni Sreten Perović. Reći ću postojiš u svom  i u našim drugim životima.

Slava ti!