Srbijanski medijski falsifikati u službi ustoličenja građanina Mićovića

Jadni umovi, uslugarski drotovi (pandur, uličar, onaj koji radi za državu a protiv njenih građana, idiot), poltroni, političke smrdibube, korofeji nečastivosti, javljaju se ovih dana u srbijanskim medijima da „objasne“Crnogorcima da nemaju što da traže u Crnoj Gori, koja je, ako im do sad nije bilo jasno, srpska država, sa apsolutnom političkom dominacijom Srpske pravoslavne crkve.

Slijedi gomila laži, falsifikata Antićevih i Rakovićevih sljedbenika, iskomplesiranih priučenih analitičara i istoričara, koji se guraju da u vlastitom glibu izbiju na površinu i nametnu se kao tumači laži za potrebe svake vrste kreatorima neostvarene želje koja se zove srpski svet.

U nedostatku Sarapinih i Marićevih dežurnih pljuvača i ortodoksnih lažova, prevaranata, snishodljivaca, iz plejade onih svakodnevnih niskobudžetnih stručnjaka za politička i istorijska pitanja Crne Gore, izgleda da može da posluži i izvjesni Dragomir Anđelković, koji upotrebnu vrijednost crpi iz samoproklamovane „licence“ kojom je samododijelio znanje i zvanje svojoj opskurnoj figuri.

Pojam neocrnogorskog nacionalizma nije od juče. Koriste ga srbijanski ekspertski šovinisti da objasne javnosti u Srbiji, ali i Crnoj Gori, budući da se srbijanski mediji više prodaju kod nas nego kod njih, i značajno više od naših domaćih  printanih medija, osim pojedinih režimskih tabloida, nedopustivost postojanja ideje crnogorske nezavisnosti i Crnogoraca kao naroda. Zbog toga njihovo čuđenje samom činjenicom da u Crnoj Gori postoji, kako to oni kažu, dio srpskog narod koji se pomamio pa sebe nazvao nekakvim Crnogorcima, pa potom za unutrašnje potrebe komitama, da bi objasnili da se radi o nacionalističkim ili, bolje po njih, terorističkim ekipama koje podržava prethodna vlast, sa ciljem slabljenja srpske Crne Gore i srpskog pravoslavlja na svjetskim zemaljskim prostorima đe se god Srbi nalazi. A jasno je svima koji, zlonamjerni kao Crnogorci nijesu, da se Srbi prostiru po cijelome svijetu i da su na tim prostorima svoji na svome. I tu dileme nema niti se može zamjeriti „istorijskoj činjenici“ da je svijet od Srba satkan. Za to bi možda srpski svet, za rad jasnijeg tumačenja narastajućih trebalo prozvati planetarni srpski svet. Da nikome ta sintagma ne ostavlja dilemu o kome ili o čemu se radi.

Taj nekakav politički analitičar Anđelković, sa glavom zabrinutog Srbina u šakama, saopštava u beogradskim Novostima da mogu na Cetinju, uoči dana „D“, u susret proglašenja nekoga i nečega u nešto što za Crnu Goru ne znači ništa, da se dogode sporadični sukobi, ali na sreću ne i oni većih razmjera (čitaj rat). Mudrost koje se śetio onako u prolazu rastrčanih ideja velikosrpstva, govori o otvorenim prijetnjama ekstremističkih krugova, takozvanih komita, omiljenoj jadokonstataciji pseudoljudi, degradirajućih ljudskih pojava, u svakom smislu. U ovom pojavnom sklopu, koji ne predstavlja spontan proces radnji pojedinaca „struke“ kada je u pitanju Crna Gora, jasno je da izvjesni Anđelković laže, što će reći da je to što se predstavlja za nešto, zaista ništa. Jer, crnogorski nacionalisti ne postoje u Crnoj Gori, zato što se radi o građanima sopstvene države kojima je ustavna obaveza da budu patriote, zaštitnici odbrane njene nezavisnosti i čuvari bespogovorni njene istorije, kulture, tradicije.

Radi pojašnjenja nadobudnom analitičaru iz „bratske“ Srbije (znaci navoda su neophodni jer istorijske činjenice na najbolji način pokazuju što su nam „braća“ činjela u potonjih stotinu godina), u Crnoj Gori svi mogu da bude ekstremi, čak nacionalisti, osim Crnogoraca. I Srbi, ponajviše, razumljivo je, što oni, u dobrom dijelu u Crnoj Gori i jesu.

Crnogorci brane svoju državu, svoje Cetinje, svoj Manastir, a Anđelković, Srbin sa nejasnim funkcijama, bi da to isto prisvoji i da, pored klerocrnogorske vlade Crne Gore, sve to pokloni Srpskoj pravoslavnoj crkvi, otimaču svega crnogorskog. To je to što brane Crnogorci, vjekovima na svome, i što neće dozvoliti nikakvom Porfiriju, niti Joanikiju, a ni mogućim podržavaocima ideje čuvenih Pahomija i Kačavende, da ukradu.

Cetinje jeste mjesto posebne istorijske težine i to mora da zna ova vlast i ona tamo u Srbiji. Zašto lažu Srbi, objasnio im je, ali i svijetu, njihov otac nacije Dobrica Ćosić. Očigledno je neophodno podsjećati ih na njegove riječi.

Dobrica Ćosić:

„Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“

-„Laž je srpski državni interes.“

-„Laž je u samom biću Srbina“.

-„U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina.“

-„Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž…“

Ovo što je Ćosić napisao o svojima a ne našima, jasno dogovori sa kolikom rezervom treba uzeti sve što otud stiže. Jer, lažova poput Anđelkovića na kile ima. Izvuče se jedan kad zatreba, za uši povuče, kaže mu se što treba, i ovaj počne da pjeva.

Ovaj pomenuti će reći (čitaj slagati) da ustoličenje srpskocrkvenog Mićovića predstavlja simbol države koji se vraća kući na Cetinje.

I sramno i lažno.

Njegove tvrdnje da je crnogorska država nastala oko Srpske pravoslavne crkve je smiješna, žalosna i zabrinjavajuća.

Kad je nastala Srpska pravoslavna crkva

Anđelković zna, ali mora da laže, jer to mu je po sistematizaciji u opisu radnog mjesta, da Srpska pravoslavna crkva, kakva  je danas, ne postoji od Svetog Save, nego od 3. juna 1922.  godine.

Ujedinjena pravoslavna crkva , (na to je data saglasnost 19. febrara 1922. godine) formirana je tako što su se  mitropolije koje su bile pod jurisdiksijom Vaseljenske patrijaršije, kao i eparhije  Zadarska i Boko-kotorska, zajedno sa  autokefalnim  crkvama: Karlovačkom, Crnogorskom i Srpskom-ujedinjuju u jednu- Autokefalnu Ujedinjenu  srpsku pravoslavnu crkvu Kraljevstva Srba Hrvata i Slovenaca, što je i objavljeno u Službenim novinama, u Beogradu 3.  juna 1922.

Ova i slične istine još su u arhivu Srbije. Kome je istina preča od laži, a takvih vjerujem još ima, lako može naučiti za navijek sve ono o čemu njihova kleropolitika uporno laže.

Jasno, ali uz još jednu činjenicu, da je Crna Gora bila prinuđena na ovaj čin „ujedinjenja“, odnosno Crnogorska pravoslavna crkva, kojoj su srpska „braća“ oduzela sve što su oduzeti mogla.

Danas bi isto.

Sramota!

A Evropa nema kad da se ovim problemima bavi. Malo je posijala, pa sad čeka žetvu. Neka se zapita čega i kakva to zrna mogu njihovom zaslugom da isklijaju?

Slavko Mandić