Srbija i Crna Gora

Nama Crnogorcima nema bližih naroda od Srba, Hrvata i Bošnjaka/Muslimana, susjeda sa kojima smo do juče živjeli u zajedničkoj jugoslovenskoj državi. Svakome osim zadrtim nacionalistima jasno je da smo u toj državi ostvarili značajan napredak na svim poljima ili, jednostavnije kazano, skoro pet decenija mirno i dobro živjeli. Isto tako možemo se nadati da ćemo se, kao prvi susjedi medju kojima nema ni nepremostive jezicke barijere, ponovo razvijati i u najrazvijenijoj i najprosperitetnijoj zajednici, Evropskoj uniji, gajeći međusobno poštovanje i dobrosusjedske odnose od recipročnog interesa. Tome bi trebalo svi da se radujemo, jer bi to konačno značilo zivot bez tenzija koje već više od cetiri decenije unazađuju Zapadni Balkan.

Za Antenu M piše: Željko Perović

U vrijeme po ko zna koji put obnovljenih, najžešćih napada na Crnu Goru od strane beogradskog autokrate, samoproklamovanog vođe “svih Srba sveta”, koji Srbiju i njene gradjane nezaustavljivo vodi u sve dublji ponor, nedavno čujemo nešto što u Crnoj Gori čekamo bar pola stoljeća. Čujemo da zamjenik predsjednika vodeće opozicione stranke u Srbiji, Stranke slobode i pravde, Borko Stefanović kaže:

“Crna Gora je suverena i nezavisna država, nama u svakom smislu najbliža, sa narodom koji ćemo uvek videti kao nama najbliži, šta god ovi dedinjski mafijaši pokušavali. Bićemo zajedno u Evropi, slobodni od tiranije i mafije. Nećete, braćo, dugo čekati na slobodnu Srbiju, a za ove uvrede praštajte, i znajte – oni nisu Srbija“.

Potrudićemo se da vjerujemo, jer se nadamo, iako jedan takav iskaz tako dugo čekamo. Srbija i srpski narod dočekaće od Crne Gore i Crnogoraca te promjene raširenih ruku i puna srca.

U međuvremenu, koje traje li traje, odnosi između dvije države i dva naroda dugo već nijesu onakvi kakvi bi trebalo da budu – najbolji mogući. Naprotiv, oni su najgori mogući. Posljednjih dana, čini se, kulminiraju u negativnom smjeru. Sve pogubljeniji apsolutni vodja kanceroznog režima u Beogradu ne bira sredstva kako bi na svaki način zakomplikovao crnogorski sve izvjesniji ulazak u Evropsku uniju. Samo avionski transfer njegovih lojalista, paramilitarne formacije sa kriminalnim dosijeima, koji je trebalo da izazovu nemire pred izuzetno važan Samit EU u Tivtu, pokazuje da beogradski režim sad i pred licem evropskih zvaničnika pokazuje da je dotakao dno. Posebno kad se ima u vidu ponuđena argumentacija „pravdanja“ tog skandala.

Nama Crnogorcima nema bližih naroda od Srba, Hrvata i Bošnjaka/Muslimana, susjeda sa kojima smo do juče živjeli u zajedničkoj jugoslovenskoj državi. Svakome osim zadrtim nacionalistima jasno je da smo u toj državi ostvarili značajan napredak na svim poljima ili, jednostavnije kazano, skoro pet decenija mirno i dobro živjeli. Isto tako možemo se nadati da ćemo se, kao prvi susjedi medju kojima nema ni nepremostive jezicke barijere, ponovo razvijati i u najrazvijenijoj i najprosperitetnijoj zajednici, Evropskoj uniji, gajeći međusobno poštovanje i dobrosusjedske odnose od recipročnog interesa. Tome bi trebalo svi da se radujemo, jer bi to konačno značilo zivot bez tenzija koje već više od cetiri decenije unazađuju Zapadni Balkan.

Nažalost, srpske elite, monarhističke i republikanske orijentacije, od osamdesetih godina prošlog vijeka, unisono optužujući Jugoslaviju za navodno zakidanje prava srpskom narodu, podržale su osvajački rat za stvaranje Velike Srbije, čije bi zapadne granice izašle na liniju Karlovac-Karlobag-Virovitica-Ogulin, pretendujući, dakle, na djelove svih bivših jugoslovenskih republika, osim Slovenije. U našem slučaju, podrazumijevali kao sigurni plijen čitavu Crnu Goru, već jednom prevarno „bratski“ izigranu 1918. godine. U tome su naumu, uz danonoćno emitovanje gebelsovske propagande iz Beograda, bili podržani od ogromne većine naroda, izuzev potpuno bespomoćnog kruga srpske inteligencije za čije simbolične reprezente možemo pomenuti, na primjer, Radomira Konstatinovića ili Bogdana Bogdanovića.

Dok je na vlasti u Srbiji koalicija čiji je čelnik jedan od aktivnih protagonista najmračnijih stranica jugoslovenske tragedije nema dobra ni za Srbiju ni za njeno okruženje. Njegove zloćudne, iako već izlizane i jeftine manipulacije, konačno je prozreo ogroman broj građana Srbije, posebno mladih ljudi. Oslobođeni straha i svjesni da nema nužnih reformi, medijskih sloboda, suzbijanja kriminala i korupcije, kao ni saradnje sa susjedima dok udruženi radikali i socijalisti, optužujući sve naokolo upravo za ono što sami rade, pretvaraju državu u mafijasku “kuću”.

To nije i ne može biti kuća za srpsku mladost koja misli na svoju budućnost i koja ne želi da robuje zabludama očeva i đedova, te prevarama koje su obučene u mantije.

Takva mladost treba da gradi novu kuću čija su vrata širom otvorena različitostima u kojoj vlada tolerancija i poštovanje za sve. U toj novoj kući nacionalna mitologija osvajanja ne stražari na pragu, već je ostavljena na zidu kao suvenir koji opominje na opasnost i atavizam bivsih zabluda. Državu u kojoj nema nezavisnog tuzilastva i sudstva, slobodnih medija i slobodnih izbora, uslova koji, pored usaglašavanja sa spoljnom politikom EU, jedini garantuju povratak na put evropskih integracija.

Zašto je upravo sad Crna Gora neprekidno u fokusu pažnje čelnika srpske vlasti i njihovih megafona, srpskih tabloida? Zašto su skinuli temu Kosova sa dnevnog reda? Vjerovatno zato što je to i za njih završena priča. Pa preostaje da se ovaj poraz uravnoteži pritiskom na Crnu Goru i Crnogorce koji su, eto, poslije „austrijskih konjušara“, „ustaša“, „balija“, i „šiptara“ došli na red za dehumanizaciju kao „stoka crnogorska“, „milogorci“, „montenegrini“ itd. Ovi udari su, svjedočimo svaki dan, sve raznovrsniji i jači što Crna Gora više napreduje na evropskom putu.

Stoga su izjave, poput ove Borka Stefanovića, od izuzetnog značaja, jer je u pitanju srpski političar, a ne samo slobodomisleći novinar ili član neke nevladine organizacije, koji na aktuelnu situaciju gleda realistički, prihvatajući faktičko stanje, dok zvanične vlasti u Beogradu i poslije dvije decenije „divljaju“ na pomen crnogorske nezavisnosti, zemlje članice Ujedinjenih nacija, NATO i zemlje u predvorju EU.

Na nedavnim protestima u Beogradu, pred više od dvjesta hiljada učesnika, jedna studentkinja kaze: “nama ne treba nacionalizam”. I pored raznorodnog sastava učesnika skupa, vjerujemo da se bliži pobjeda nenacionalistčke i moderne Srbije. Iz prostog razloga što je svakim danom daljeg potonuća većini sve jasnije da je aktuelno stanje u toj zemlji posljedica pogrešno donesenih odluka koje su dovele do ratova 90-tih godina. Ipak se širi svijest da Srbija može krenuti putem društvenog napretka jedino ukoliko konačno odustane od nacionalističkih pretenzija na tuđe teritorije, tuđu istoriju i kulturu i posveti se uređenju vlastite države.

Za značajniji dio crnogorske vladajuće elite, za njihove ideologe sa univerziteta i pokrovitelje iz finansijskih centara moći, od presudnog je značaja da sada savladaju svoje zablude i da kritički sagledaju kuda ih vodi istrajavanje na temama revizije bliže i dalje prošlosti. Da jasno kažu svojim sljedbenicima zašto su od srpskih nacionalističkih režima “pobjegli” i Slovenija, i Hrvatska, i BiH, i Crna Gora, i Makedonija, i Kosovo. Neminovno se bliži trenutak kada će većina i njihovih birača shvatiti da podgrijavanje nacionalističkih tema služi samo kao paravan za kradju i korupciju i da će ulaskom Crne Gore u EU, a nadamo se i prije, biti demontirana ovako partitokratski zarobljena država. Ona koja je, suprotno najavama na kojima su ostvarili izbornu pobjedu, kao nikada prije anulirala meritornost, a partijsku pripadnost i lojalnost izdigla na nivo nezabilježen ni u nekadasnjim jednopartijskim sistemima.

Nadamo se da hibridni rat koji zvanični Beograd vodi prema Crnoj Gori, nakon javne demonstracije i blamaže koja je pratila dolazak Aleksandra Vučića na samit u Tivtu, nije prošao ispod radara evopskih zvaničnika, bez obzira na njihovo javno očitovanje. Sad je na potezu aktuelna crnogorska politička elita, prvenstveno ona vladajuća, koja u svijetlu veličanstvenog i emotivnog obilježavanja jubileja dvadesete godišnjice obnove nezavisnosti, mora znati da se šansa ulaska Crne Gore u EU ne smije propustiti.

Bljesak proslave i nevjerovatan uspjeh Samita u Tivtu, im jasno poručuju da će eventualni neuspjeh biti jasno vidljiv i da se neće moći pravdati ni zbog nemara, ni zbog nerada, ni zbog javne ili tajne opstrukcije ili fingiranja procesa. Treba da su im na pameti građani koji vjeruju da je ovaj proces šansa za sve njih, pa tako i za vladajuće partije i za opoziciju. Morali bi bez skrivenih kalkulacija, zrelo i odlučno pokazati da su na visini zadatka i da su dostojni ovog istorijskog trenutka, što znači da po svaku cijenu moraju naći mjeru kompromisa i pokazati maksimalnu kooperativnost da se proces prijema Crne Gore u EU uspješno završi. I zbog predaka i zbog potomaka, a najviše zbog gradjana, posebno mladih, koji treba da razvijaju svoje kapacitete u miru i demokratiji kao uslovima svakog prosperiteta. Zbog Crne Gore, naše jedine države.