Specijalne operacije jezika i kolektora

Autor: Prof. dr mr sc. Mihailo Burić

Među mnogobrojnim savremenim temama u Crnoj Gori danas su posebno intenzivne „djelatnosti” oko kolektora u Zeti i jezika (nacije) u državi. Te dvije teme su po svojoj suštini potpuno različite, ali po uzrocima i principima događanja veoma srodne. U eri nastupa mnogobrojnih i raznovrsnih analitičara i „boraca političara”, često potpuno naučno i/ili intelektualno nekompetentnih i upitno dobronamjernih, ispoljena je demokratija koju svi želimo. I to je dobro sa aspekta demokratije. Ali očigledno nije sa aspekta života, države, politike i nacije.

Nekada je potrebno krajnje banalizovanje/uprošćavanje da bi se stvari lakše shvatile. „Identitet kolektora u Zeti” rješava se ogromnom energijom i angažmanima „mnogih” (raznovrsnih namjera, kapaciteta i kompetencija) do dimenzija koje su medijski bliske ratu u Ukrajini. Postavlja se elementarno pitanje: da li ovu temu rješavaju oni koji su dobronamjerni i koji znaju, ili njima ne daju da to rade oni koji ne znaju? A rješenje je krajnje jednostavno, kao što sam već objavio i objasnio u „Pobjedi”. Ako ugradite najsavremeniju opremu za tretman otpadnih voda, SVE je time riješeno. Ali „ne dau”, što bi rekli Zećani. Ne daju tako što se ne vjeruje ljudima od struke koji to znaju, nego onima koji o tome pojma nemaju. Sve se analizira osim najsigurnijeg kvaliteta tehničkog rješenja. Zbog toga, koliko god bila banalizovana analogija, ovo je slično onome što se dešava sa jezikom i nacijom. Odgovor i terapija za ovo „oboljenje” bili bi u tome da se koriste dobronamjernost, istina, znanje i tačni naučni i pravni podaci. Ako je situacija „događanja” sa jezikom slična onoj sa kolektorom, onda su i dijagnoza i rješenje analogno isti.

Nije potrebno biti ni lingvista niti „multianalitičar” da bi se shvatila dijagnoza o jeziku. Dakle, jezik i nacija su promjenljive kategorije, posebno u Crnoj Gori. Od Muslimana (14,7%) nastali su Bošnjaci (8,65%) i Muslimani (3,31%). Od Crnogoraca (61,78%) i Srba (9,34%) nastali su Crnogorci (44,98%, kojih je u prvom popisu bilo preko 90%) i Srbi (28,73%, kojih je u prvom popisu bilo 2–3%). Broj Crnogoraca je, prema posljednjem popisu, smanjen za 16,8%, a broj Srba povećan za 19,4%. Iako je predsjednik Komisije za praćenje uspostavljanja softvera za provjeru podataka prikupljenih tokom procesa popisa stanovništva podnio ostavku zbog nepravilnosti u sprovođenju popisa, nadležni organi su ga, i pored toga, verifikovali. Da se zaključiti da je suština u tome da se prije „navale” na jezik i naciju malo pričeka. Bar onoliko popisa koliko je bilo potrebno da se dese ovakvi poremećaji procenata.

Prosto zato što se ljudi mijenjaju, zavisno od „uslova”, naši mnogobrojni „prvaci”, koji sebe vole da nazivaju oslobodiocima, javno su se izjasnili da su prethodno bili Crnogorci, a sada su Srbi. Ako je takav stav prvaka, pretpostavlja se da je i ostalih do 28% „tako” promijenilo naciju. Potpuno je jasno da ova događanja imaju vremensku i „onu drugu” dimenziju. Zato treba sačekati još nekoliko popisa, kroz koje bi se izvršila „stabilizacija jezika i nacije”. Jer za one koji su naciju promijenili jedanput, za vjerovati je da će je promijeniti i drugi put. Svjedočanstvo o ovom crnogorskom fenomenu nalazi se u izjavi Aleksandra Karađorđevića („Ako su izdali svoje, izdaće i nas”) i pjesmi kralja Nikole („Sramim te se, generale, bolje bi ti bilo pasti no obrazom taknut kalju”). Zato se odista ne smije žuriti oko promjena Ustava. Mora se sačekati da se ponovo promijene/povrate „novoproizvedeni procenti”, jer očigledno Crnogorci neće nikad prestati biti najbrojniji narod u Crnoj Gori.

Najbolje će pomoći činjenice o jeziku da se stvari jasnije shvate. Jezik i nacionalnost nijesu isto. Nacionalnost se odnosi na pripadnost državi ili naciji, dok jezik označava kojim jezikom neko govori. U mnogim državama stanovnici mogu govoriti različite jezike, a opet se svi smatraju pripadnicima iste nacije.

U Švajcarskoj postoji više službenih jezika (njemački, francuski, italijanski), ali su svi Švajcarci. U Kanadi ljudi govore engleski ili francuski, ali su svi Kanađani. Većina Brazilaca govori portugalski, ali su po nacionalnosti Brazilci. Službeni jezik u Australiji je engleski, ali su građani po nacionalnosti Australijanci. Treba razumjeti da je nacionalnost nezavisna od jezika kojim neko govori. Ako raspoloživi podaci nijesu dovoljni da se shvati da se jezikom ne može promijeniti nacija, onda „njima” nema pomoći bez da se dovedu „k poznaniju prava”.

Jezik ne može promijeniti državni identitet. Identitet je jače povezan sa zakonima, pravima, istorijom, zajedničkim vrijednostima i simbolima države nego sa samim jezikom. Relativnost jezika za naciju najbolje pokazuju balkanske zemlje, koje često koriste jezik za apsolutizaciju nacije i države. To u poređenju sa drugim civilizacijama djeluje anahrono što najbolje pokazuju primjeri ogromnog broja turskih riječi u crnogorskom i srpskom jeziku, koji govore da je jezik živa materija koja se mijenja u kontekstu istorijskih uslova. Mnogobrojne turske riječi su identične i u crnogorskom i u srpskom jeziku, iako nijesu ni crnogorske ni srpske. To pokazuje kolika je promjenjivost jezika i nacije, te besmislenost pretvaranja tih pitanja u životna, suštinska pitanja Crne Gore. Crnogorski jezik je kodifikovan i ta stvar je zauvijek završena. On predstavlja važan dio identiteta Crne Gore. Crnogorski jezik je priznat od strane Međunarodne organizacije za standardizaciju (ISO 639-3) sa kodom cnr. On ima zvaničnu gramatiku, pravopis i pravila standardizacije. To znači da funkcioniše kao standardizovani jezik u međunarodnom i zvaničnom pravno-političkom prometu. On je simbol državnosti i kulturne posebnosti Crne Gore. Crnogorski jezik je veoma sličan srpskom, bosanskom i hrvatskom, ali ima specifične fonetske, leksičke i pravopisne osobenosti. Te razlike su dio jezičke politike, kulturnog identiteta i posebnosti države. Kolika je promjenljivost jezika najbolje pokazuje prisutnost turskih riječi (prema nekim analizama čak i do 50%). Ovo, između ostalog, potvrđuje koliko je čitav ovaj „rat” oko jezika u Crnoj Gori nepotreban i besmislen.

Nedovoljno se zna koliko turskih riječi gotovo svakodnevno koristimo. Neke su prilagođene fonetski, a neke su ostale skoro identične izvornom obliku: čaša (za piće- çanak),ćebe (deka, pokrivač-çebe), badem (badem-badem),baksuz (nesrećnik-basuz), baklava (kolač- baklava),dućan (prodavnica-dükkan), kafa (kafa-kahve), jorgan (pokrivač-yorgan), ćevap (mljeveno meso-kebap), šećer (šećer-seker), dugme (dugme- düğme), kafana (kafana-ugostiteljski lokal – kafvehane), pazar (pjaca-pazar),tavan (plafon-tavan),čorba (supa- çorba), avlija, dušek, ćilim, kapija, burek, pilav, sarma, lokum, rakija, čarape, papuče, komšija, inat, merak, belaj, aman… I tako sve do ogromnog udjela turskog u crnogorskom i srpskom jeziku.

Crna Gora je naša država, naš jezik i naša nacija. Zato mora biti spašena od „specijalne operacije” jezičkih manipulacija. Posebno je opasno to što su ovakve „specijalne operacije” evidentno uslužne za propast crnogorske ekonomije i nacije. Ovu veliku opasnost ne može kompenzovati ni veliki broj od 35 ministarskih mjesta, ni prozaična zalaganja za kolektor, jezik, religiju i ekonomiju kroz poznate programe Evropa 1, 2 i 3.