Šparoga

Zeleno, volim te zeleno, Lorka piše ljubavnu.

I nastavlja: zelen vjetar, zelene grane… možda je na šparogu mislio?

Ukrasnu biljku u pitaru, starinsku i neizbježnu u ovim našim, morskim krajevima.

U verandi, na taraci, u kantunu đardina, ispod pižula.

Malo bodljikava, u ovom stađunu u cvatu i sa zelenim bobicama, lat.Asparagus.

Zašto mislim na Lorku i njegovu ljubavnu, zelenu?

Jednostavno zato što je grančica šparoge vazda bila na reveru jaketuna u mladoženje, uz cvijet iz boketa mladinog do pred oltar.

Cvijet je mogao biti i narančin sitni,opojni i garofuo, mali mirisni, margaretela ili pupoljak ruže, ali od zeleni samo šparoga.

Otmjena, starinska, mediteranska i po rubu svadbene trpeze, brokunom zabodena u tavaju.

Grančice njene nježne, zelene i kao ukras svadbene torte po dnu staklene bombonijere na kojoj je.

Šparoga i u faculetu bijelom djevojačkom na glavi.

Dakle, ljubavi bliža. Da vječno zelena ljubav ostane,mlada i neuvela.

Koji ona ljekoviti šug ima, osim ljubavnog, pitam se?

U nevremenu ovom, u borbi protiv teške zaraze, razmišljam ima li lijeka u travama i bilju, odakle se vazda melem cijedio.

Dok živimo ovim životom izvan vremena, bolje reći očajni među zidovima u gotovo teškoj, elementarnoj nesreći, meni radost čini šparoga iz kamenog pitara, bujna i podmlađena.

Korona je ni u čemu ne zaustavlja.

Evo cvjeta, čini mi se na oči, posuta bijelim cvjetićima kao najsitnijim pahuljama.

Ona se, za razliku od ljudi, cvatom zahvaljuje za vodu kojom je u sumrak zalivam.

U stvari, na šparogu me podsjetila i dušine izvore pokrenula moja drugarica Rada.

Ona, po običaju, svaku feštu u kojoj se nalazimo šparogom zakiti.

U toj grančici staje poruka bez riječi za zdravlje, za ljubav i prijateljstvo.

Kada mi je  darovala čokoladnu tortu za rođendan, u čijoj sredini je bio cvijet od kokota narance i zlatne joj kore, uokviren šparogom, ostala sam zaustavljenog daha od one prave sreće što je čine male stvari, neprocjenjive vrijednosti.

Ne zbog torte, nego zbog šparoge na glazuri od čokolade.

Slađa od torte bila je moja radost, a onda sam je kroz sobu nosila u mali đir i s pjesmom.

Bilo je tu mirisa mog djetinjstva i maminih najljepših torti iz žute sveske, pa slika svadbi i vjeridbi, useljenja u našu novu kuću poslije potresa i šparoge u pitaru.

Treba je saditi i presađivati i pelcer dijeliti da se širi i bude zelena.

“Zelen vjetar a ne ova bezbojna tišina kojom bolest ćeramo.

Zelen vjetar

Zelene grane, brod na moru i konj u planini”.

Pisanje ovo prekida uobičajeni kratki zvon telefonske poruke.

Rada kratko pita: Ducki, što radiš?

Eto, kako čara i dočarava šparoga-asparagus.

Prva fešta u slavu pobjede nad koronom, šparogom da bude okićena!

Dubravka Jovanović