Šostakovićeva simfonija braniocima Cetinja i Crne Gore

Piše: Ana PEJOVIĆ

Onima koji su Radecki marš proglasili fašističkim i zabranili njegovo javno emitovanje u Srbiji poručujem da čuju crnogorsku verziju Šostakovićeve simfonije koja je laganim tonovima odzvanjala kamenitim usjecima Belvedera, Đinovog brda, bajičkih kosa i centralnog utvrđenja s Dvorskog trga. Bile su to nestvarne note patriotskih uzdaha uhvaćene u procjepu svijesti i hronotopa. 21.vijek i u njemu ispit čojstva crnogorskog.
Čuli smo kako poklonjena crvena ruža šapuće plavoj uniformi “boja moga grba i tvoje sreće živi svoj trenutak..slave ili srama”?!
Čuli smo kako flašice vode ostavljaju trag znoja i nespokoja po ispruženim dlanovima iz kojih su kasnije ispaljivani bojni otrovi!
Čuli smo i svaku suzu koja je pala na tvoju uniformu kada ti je sin iste majke poljubio grb na prsima!
Čuli smo i ono tiho “hvala vam ljudi” kada se pred čuvarima mira i kuće naše zajedničke donesoše sendviči, kruške, smokve i sokovi…
Rekoh u sebi čojstvo crnogorsko ne kidiše na ljude, no na neljude…
Čuli smo i onu potmulu jeku šlepera kojima se branila zemlja prađedovska od stopala dušmanskijeh i tuđinske čizme klete…
Čuli smo i svaku od destina hiljada guma koje su žurno i ponosno koračale džadom belvederskom i onom adžićkom, s obje strane duge crnogorske, boja im je bila ista, crvena, ne crna!
Čuli smo na destine pjesama upućenih plavim uniformama…i taj zvuk jezivog pada dvoglavog orla sa prsa prodatih junaka…
Čuli smo i zvijersku poćeru i svaki hitac ispaljenih otrovnih bombi i metaka koji su pucali po glavama, prsima, udovima žena, staraca, omladine…
Čuli smo vam i lozinku- jeku zvona Ivanovih, da, da, onih zvona pretopljenih pa vaskrslih za sramotu i beščašće vaših duša opsjednutih…
Čuli smo i vrisak đece prestravljene, grč vilica nepokretnih, trzaj oka besmomoćnih…
Čuli smo u redovima naše hrabre omladine kako pogan ubačena dokazuje da je s nama…udaranjem po prsima i čupanjem majica na kojima je bio grb crnogorski.
Čuli smo i agente- provokatore kako uzvikuju “evo ih”,”ubiše ženu”,”bježimo”
… Ostadosmo dosledni jedinoj zakletvi koju Lovćen čuje.
Sve smo čuli osim straha i kuknjave, te su note nepoznate našoj slavnoj istoriji, i ne čudi što ne znamo sa tom pjesmom da falširamo! Valjda su se iskukale babe naše ponosite od zuluma srbijanskog s kojim ste nam “darivali” crni barjak i domove ugašene. Pa ste opet naumili da krv svoju prolivamo zarad vaših zlih vračeva i okultnih običaja da se s puškom ubojitom krst sastavi u nečasti. Prokletstvo će pokoljenju vaše duše da pronose. Viđe svetac što mu bagra srbijanskih plaćenika na dvor njegov upriliči, pa okrenu novu stranu sa lapisom i zapisom. Pomoći će vam naslednici “Podgoričnih skupštinara” da čitate i učite što sve može unižena domovina da pokloni zavjetniku tuđeg doma. Za vaš aber izdajnici ova slavna simfonija nastala je iz prkosa i ponosa, dostojanstva i poleta da se brani rodna gruda i ognjište prađedova.
A vi, crnogorski bastaduri i vile lovćenske što ste golim životima ljubili krše crnogorske, neka ovaj notni zapis bude strofa slavne odbrane grada heroja i poklič da tuđinska uniforma i nesojsko ođelo nikada ne bude primljeno među gospodom dukljanskom, bez obzira na zlatnike i novčane napojnice pod ikonom našeg sveca, pričvršćene lastikom sa turšije srbijanske.
Uzdignuta Crna Goro opet bi smo s tvojim zorom vedra čela zapjevali i sopstveno žrtvovanje i nestanak i stradanje. Đeci našoj trebaš svijetla a ne dimom srama prekrivena.