SNAGA KOJA NADILAZI GRANICE – PRIČA O MILIJANI ĆIRKOVIĆ

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

 Postoje dame koje su odavno prevazišle granice svojih mogućnosti. One ne pristaju na ograničenja, ne traže izgovore i ne posustaju ni onda kada bi mnogi odustali. U njima gori posebna iskra  snaga, želja, borba i volja koje nadilaze okolnosti. Takve žene postaju primjer svima nama da se istrajnost ne uči, već živi. Ovo je priča o jednoj od njih. Priča o Milijani Ćirković, dami koja je dokazala da se i najteži putevi mogu preći  uz osmijeh, vjeru i hrabrost.

Prvi koraci hrabrosti

Milijana Ćirković rođena je 26. avgusta 1986. godine u Podgorici, kao jedno od blizanaca u sedmom mjesecu trudnoće. Druga beba nije preživjela, a ni za nju doktori nisu davali mnogo nade. Ipak, život je odlučio drugačije, odlučio je da u njoj probudi duh borca. Svoje prve korake načinila je sa dvije godine i tri mjeseca, uz pomoć mlađeg brata koji ju je kao živahna beba, neprestano gurao naprijed. Od tada pa sve do danas, taj korak naprijed postao je metafora njenog života  jer nikada nije stajala niti odustajala. Djetinjstvo je za Milijanu bilo i igra i iskušenje. Dok su druga đeca učila kako da se penju na drvo, ona je učila kako da pobijedi sopstveno tijelo. Sebe je, uz osmijeh, nazivala „mali Spartak“, svjesna da je svaka njena pobjeda dolazila iz borbe sa nevidljivim neprijateljem  ali uvijek iz srca.

Snaga volje i moć znanja

Nakon što je završila osnovnu školu u Mojanovićima, upisala je srednju trgovačku školu. Tokom tih godina suočavala se sa ozbiljnim zdravstvenim izazovima: kongenitalnom skoliozom, iščašenjem oba kuka i Ehlers-Danlos sindromom. Bolovi su bili stalni, ali odustajanje nikada nije bilo opcija. Sjećanje koje nikada ne blijedi je trenutak kada ju je direktor škole nosio u naručju do taksija  jer nije mogla da hoda. Ipak, čak ni tada nije dozvolila da je bol porazi. Bila je prisutna, nasmijana, odlučna da pokaže da obrazovanje nije samo znanje  već i dokaz karaktera.

Sport kao terapija duše

Iako je voljela sport, posebno košarku, zdravstvena ograničenja spriječila su je da se aktivno bavi napornim fizičkim disciplinama. Ipak, ljubav prema sportu nije nestala. Sudbina je htjela da se 2014. godine, kroz angažman u Udruženju paraplegičara Podgorica, susretne sa stonim tenisom. U početku, priznaje, nije bila oduševljena. Ali presudila je rečenica Dejana Bašanovića, direktora kluba „Luča“: „Nikad ne znaš šta sve možeš  dok ne pokušaš.“ Od tog trenutka, stoni tenis je postao njen životni put, njena nova borba i njena pobjeda. Od prvog zamaha reketom rodila se sportska ljubav koja traje do danas. Danas iza sebe ima više od pedeset medalja  bronzanih, srebrnih i zlatnih  ali ono što blista više od svih priznanja i medalja jeste njena vjera u sebe.

Ispod ožiljaka  snaga

Prije pet godina, Milijana je prošla kroz tešku operaciju skolioze. To je bio trenutak kada se sve ono što je godinama gradila  hrabrost, strpljenje, vjera sabralo u jedno iskustvo preživljavanja i ponovnog rađanja. U danima oporavka najveću snagu davala joj je porodica, naročito mlađi brat, osam godina mlađi, koji je bio njen oslonac i podrška. Uz njih, i prijatelji, klub, Paraolimpijski komitet Crne Gore i njegov predsjednik Igor Tomić svi su činili nevidljivu mrežu snage i ljubavi. „Uz takvu energiju“, kaže Milijana, „odustajanje jednostavno nije opcija.“

Paraolimpizam kao misija života

Danas Milijana Ćirković živi i diše kroz paraolimpizam. Stoni tenis je njen način života, simbol borbe i dostojanstva. Zahvaljujući predanom radu u Udruženju paraplegičara Podgorica i podršci gospodina Bašanovića, danas obavlja funkciju predsjednice Saveza udruženja paraplegičara Crne Gore, već u drugom mandatu. Ta funkcija je zahtjevna, odgovorna i složena, ali Milijana zna da „ništa veliko ne nastaje bez napora“. Uz tim koji joj vjeruje i koji dijeli iste vrijednosti, ona svakodnevno pokazuje da invaliditet nije prepreka već dokaz da granice postoje samo u mislima onih koji ne pokušavaju.

Život kao zahvalnost

Kada danas govori o svemu što je prošla, Milijana Ćirković ne priča o bolu, već o zahvalnosti. Zahvalnosti porodici, prijateljima, sportu i životu. „Snaga nije u tijelu, već u volji“, kaže ona. „Svaki pad može da se pretvori u novu priliku. Osmijeh liječi. A upornost pomjera granice.“

Ima snaga koje ne lome zidove, već ih pretvaraju u prolaze. Takva je snaga Milijane Ćirković smirena, postojana, okrenuta sebi i svijetu sa mirom onih koji su naučili da pobjeda počinje unutar čovjeka. Priča Milijane Ćirković nije priča o slabosti, nego o snazi nije o ograničenju, nego o prevazilaženju nije o bolesti, nego o zdravlju duha. Milijana je dokaz da granice ne postoje za one koji vjeruju u sebe. I zato, ako ikada posumnjate u svoje mogućnosti, sjetite se nje  žene koja je od bola načinila snagu, od borbe pobjedu, i od života  inspiraciju.

Na kraju ovog skromnog eseja reći ću postoje dame koje ne traže da budu junaci, ali svojim svakodnevnim djelima postaju putokaz drugima. Milijana Ćirković pokazuje da uspjeh nije u medalji, već u sposobnosti da svaki dan započneš iznova, bez gorčine i bez opravdanja. Njeno prisustvo podsjeća da vrijednost ženne ne mjeri visina koraka, već širinom pogleda. U vremenu “vječitih unutrašnjih borbi” ona bira suštinu i smisao. I to je ono što nas obavezuje  da više cijenimo upornost nego glamur, sadržaj više od forme i vjeru više od slučajnosti. Takvi dame kao Milijana vraćaju povjerenje u jednostavnost dobra. Oni nas uče da nije važno koliko možeš već koliko želiš. I možda je baš u tome tajna svakog dostojanstvenog života ostati vjeran sebi i ne izgubiti osmijeh, ma koliko put bio dug.

Njen primjer treba da posluži mnogima, posebno mladima, kao podsjetnik da se put ne gradi lako, ali da je svaki korak vrijedan ako ga prati vjera u sebe. Samo snagom volje, upornošću i vjerom u sopstvene mogućnosti moguće je savladati prepreke koje nam život ponekad nemilosrdno postavlja. Milijana Ćirković nas uči da pravi pobjednici nisu oni koji nikada ne padnu, već oni koji se svaki put podignu dostojanstveno, s pogledom usmjerenim naprijed. Te pobjede ne mjere se medaljama ni priznanjima, već onim nevidljivim sposobnošću da ostanemo borci i kada je najteže. U njima je sadržana životna radost, osjećaj da nismo uzalud živjeli i da naše postojanje ima smisla. Zato Milijanin put nije samo (neobična) sportska priča  ona je priča o životu, o hrabrosti koja se ne pokazuje riječima, već svakodnevnim nastojanjem da budemo bolji nego juče. Ona je dokaz da se prepreke ne zaobilaze, već nadmašuju, i da se istinska pobjeda uvijek rađa iz strpljenja, vjere i plemenitosti. Na kraju, vrijedno je istaći da je projekat realizovan uz podršku Ministarstva ljudskih i manjinskih prava, čime je prepoznata važnost afirmacije pozitivnih primjera, jednakih mogućnosti i društvene inkluzije.