Sljepilo koje debelo plaćamo

Piše Goran Sekulović

Mnogi primjeri pokazuju da klerofašistička vlast u zemlji oličena u Crkvi države Srbije/SPC i tri koalicijske  njene sluge nije došla preko noći već da ima pozamašan dosije prethodnih svestranih priprema. Posebno su imale i imaju težinu sve one greške, propusti, (ne)činjenja i dijelom namjerno izvođeni strateški anticrnogorski postupci koji se tiču pravoslavno-crkvene tematike. Takvih, vrijeme je pokazalo fatalnih, posljedica po (multi)nacionalno, građansko i državno biće Crne Gore, nijesu bile lišene u svome radu ni najviše državne institucije i politički organi ove zemlje. U današnjoj kolumni osvrnuću se, i to zbog nedostatka prostora samo djelimično, na jedan dokumenat iz aktivnosti Vlade Crne Gore u vjerskoj sferi u ne tako davnoj prošlosti. Naime, u dijelu odjeljka ljudskih prava Upitnika Evropske komisije od prije deset godina na koji je odgovore dala Vlada Crne Gore u procesu pristupanja naše zemlje EU – a odnosi se na vjerske zajednice i odnos između Crnogorskepravoslavne crkve (CPC) i Srpske pravoslavne crkve (SPC) – vrlo reljefno se uočava karakter i srž pozicije crnogorske države i stare vlasti u ovim pitanjima koji je bio dominantan više decenija i koji je obilno kumovao i praktično doveo zemlju u aktuelno nepodnošljivo i izuzetno konfliktno stanje. Iz tadašnjih nepotpunih odgovora Vlade Crne Gore vidi se nedovoljno definisani i pravno-politikološko-međunarodno-naučno apsolvirani i formulisani stav, ali, takođe, i suštinski, pravi, a ne samo pojavni, formalno-pravni i iskrivljeni pogled na ovu izuzetno značajnu društvenu sferu.

Odgovori stare Vlade Crne Gore na Upitnik EU bili su po ovom konkretnom pitanju dati sa tri aspekta: nacionalnog, državnog i imovinskog. O svim ovim propustima stare Vlade u vjersko-pravoslavnoj sferi, kritički i dokumentovano pisao sam, naravno, i u vremenu kada su se pojavili, tj. kada je Upitnik EU bio u javnosti na dnevnom redu. No, ni stara Vlada ni stara vladajuća politička većinska koalicija nijesu se obazirali ni na ovo kao ni na mnogo drugih identitetskih (multi)nacionalnih i državnih pitanja na koja su ih na vrijeme upozoravali crnogorskom narodu-naciji i građanskoj Crnoj Gori odani patriotski i kritički intelektualci. Možda je najviše propusta u objašnjavanju ‘’razlika između SPC i CPC’’, stara Vlada Crne Gore i tada (i dakako dugo i ranije i kasnije!) učinila u dijelu ‘’imovinskog pitanja’’. Ovđe je Vlada morala, a nije!, barem u bitnim crtama, dati pregled zbivanja od tzv. Podgoričke skupštine iz 1918. g. i nasilnog ukinuća i nestanka međunarodno priznate crnogorske države, Kraljevine Crne Gore, preko nelegalne i nelegitimne odluke Sv. Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve o ’’samoukinuću’’ iz 1918. g. do isto takvog akta regenta Aleksandra o ukidanju autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, što je sve rezultiralo sa time da država Crna Gora izgubi svoje vlasništvo nad imovinom autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, a koja joj je bila data na korišćenje. Dakle, Vlada je bila dužna da navede kako su nestale i država Crna Gora i autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva. Uporedo sa obnovom suverenosti države, logično je i neophodno (bilo) obnoviti i ‘’suverenost’’, tj. autokefalnost i samostalnost Crnogorske pravoslavne crkve na suverenoj državnoj crnogorskoj teritoriji, u skladu sa pravoslavno-vjerskim kanonima, principima i praksom. U različitim formama, ali konstantno, već puni vijek država Crna Gora ne posjeduje  i još nije povratila svoju izvornu imovinu koja se tiče pokretnih i nepokretnih dobara autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve. O tome poznati srpski teoretičar religije Mirko Đorđević kaže da ‘’sva imovina u jednoj državi, dakle, zemlja pripada državi. Tako je u Francuskoj. Tako je u Rusiji. A, koliko znam to je neriješeno i u Crnoj Gori. Sva imovina pripada državi. A po Ustavu republika za poštovanje prema svojim građanima od vjeroispovijesti bilo koje ustupa im na korišćenje katedrale, crkve, kapele. Tako stoje stvari zakonski pravno u modernoj Evropi. Kod nas, i u Srbiji i Crnoj Gori, i u drugim zemljama na Balkanu, to u novije vrijeme nije dovoljno precizirano’’

Iz odgovora Evropskoj komisiji na njen Upitnik o stanju u sferi ljudskih i vjerskih prava, vidi se da Vlada ‘’ne zna’’ da je zapravo ona, tj. država Crna Gora 1918-1920. g. nasilno i nelegalno lišena vlasništva nad pravoslavno-crkvenom imovinom. Time je Vlada Crne Gore zdušno podupirala i omogućavala da Srpska crkva postane i djeluje u dugom vremenskom periodu u našoj zemlji neka vrsta paradržave, ekstrateritorijalni imperijalni i asimilatorski politikantski i kleronacionalistički centar jedne strane države u, dakle, crnogorskoj državi. Ovdje je bilo pravo mjesto da Vlada taksativno navede sve zloupotrebe u ‘’vlasništvu’’ i korišćenju nekadašnje državne imovine Crne Gore od strane Srpske crkve. U jednom dijelu ‘’crkvene’’ imovine, Srpska crkva se kao vlasnik pojavljuje tek devedesetih godina, dakle, u jednom ratnom i posve pravno neregularnom vremenu, kada je Srpska crkva mešetarila i bila udružena sa paravojnim i parapolitičkim nacionalističkim i šovinističkim snagama, čega se, vidimo, nije otresla i odrekla ni do dana današnjeg. Zloupotrebe su zabilježene i u rekonstrukciji, dogradnji i izgradnji objekata vjerske kulturne baštine, đe se sve radilo mimo Zavoda za zaštitu spomenika kulture Crne Gore. Posebnih zloupotreba je bilo kod upisa  imovine i nepokretnosti na ime Srpske crkve. Tada je direktor Uprave za nepokretnosti Crne Gore Mićo Orlandić dao izjavu suprotnu Vladinom izvještaju koji analiziramo: ’’Uzurpacija državne imovine od strane Srpske pravoslavne crkve traje od 1918. g. i izvršena je nasilnim i nekanonskim putem…Crnogorska crkva dijeli se do 1913. g. na dvije eparhije: Mitropoliju (Crnogorsku) i Zahumsko-rašku. Svi njihovi objekti finansirani su iz državnih ili vladarskih sredstava. Zar je logično da danas ovi hramovi budu u vlasništvo Beogradske patrijaršije i da se sa njima raspolaže i  upravlja iz Beograda?“

Nasuprot svemu ovome, stara Vlada šturo u Upitniku EU kaže da ‘’Crnogorska crkva ističe razlog istorijske pravičnosti zahtjevu za povraćaj njene imovine koja im je, kako navode, ujedinjenjem pravoslavnih crkava 1920. godine u novostvorenoj državi i ukidanjem njene autokefalnosti, po njima oduzeta. Nasuprot tome Srpska crkva svoje pravo na imovinu koju trenutno posjeduje zasniva na činjenici da se u zvaničnim državnim knjigama ova crkva vodi kao jedini vlasnik pravoslavno crkvene imovine po njima zasnovanom na principu kontinuiteta i formalno pravnog legitimiteta vlasnika. U takvim odnosima  državni organi Crne Gore do kraja obezbjeđuju afirmaciju dva ključna principa demokratskih zemalja, slobodu vjeroispovijesti i odvojenosti države od crkve’’.

Postavlja se pitanje zašto stara Vlada, tj. država nije formulisala i navela svoj stav o odnosu Srpske i Crnogorske crkve na osnovu autentičnih istorijskih, državno-pravnih i pravno-crkveno-kanonskih dokumenata? Očito je da država ni tada, kao ni ranije a ni kasnije!,  još nije imala svoj jasan i odlučan stav, ili da zbog odnosa političkih snaga u tadašnjoj vladajućoj koaliciji nije bila u mogućnosti da javnosti precizno i  odlučno prezentuje nedvosmisleni i proaktivni, legalni i legitimni, pravni i pravedni, crnogorski državni, nacionalni, kulturni, vjerski i civilizacijski stav u ovoj oblasti. To znači da više decenija bivša vladajuća politička koalicija u Crnoj Gori nije bila donijela političku odluku kako da država sa stanovišta njene pravičnosti, istinitosti, demokratičnosti, racionalnosti i cjelishodnosti postupi u predmetu odnosa Srpske i Crnogorske crkve, tj. u skladu sa autentičnim istorijskim i pravnim činjenicama i sa domaćim-nacionalnim i međunarodnim zakonima i odredbama koje regulišu ljudska prava i slobode, uključujući i vjerske slobode. Očito da Vlada Crne Gore nije bila shvatila da će svoju tadašnju trenutnu ’’lagodnu’’ poziciju ’’posrednika’’ i ’’regulatora’’ sukoba Srpske i Crnogorske crkve morati vrlo brzo da napusti u ime poštovanja ljudskih prava i sloboda. Vlada Crne Gore je predugo vremena samo održavala i konzervirala negativno postojeće stanje u ovoj sferi i koristila ga u političko-izborne svrhe. Nije se bilo došlo do spoznaje da se ovo pitanje zbog stabilnosti zemlje mora principijelno riješiti. Vidi se da je po ovom pitanju bio decenijama prisutan veliki strah kod Vlade i drugih državnih organa. Prirodno je bilo se upitati i tada i sada: čemu toliki strah kada je i pravo i pravda, i istina i etika, i istorija i savremenost, kada je, dakle, sve bilo i jeste i dalje! na strani države Crne Gore, a od čega koristi samo mogu imati svi njeni građani? Crnogorska crkva se otvoreno decenijama diskriminisala i diskriminiše, jer su joj bili i jesu zatvoreni svi pravoslavni hramovi u zemlji.

Vlada u odgovoru Evropskoj komisiji na kraju imovinskog odjeljka navodi sljedeće: ‘’I pored očiglednog očekivanja jedne i druge crkve da država ‘’presudi’’ u vezi njihovih razlika, poštovanje evropski afirmisanih principa može jedino trajno voditi rješavanju ovih odnosa, bez uplitanja države i politike u samostalnost obavljanja njihovih vjerskih poslova’’. Vlada Crne Gore i pored toga što je bila uočila nacionalne, državne i imovinske aspekte ‘’spora’’ Srpske i Crnogorske crkve, koji su se mogli i mogu riješiti samo reagovanjem upravo države, i dalje, vidimo, govori o tzv. ‘’njihovim’’ razlikama, tj. razlikama između Srpske i Crnogorske crkve!, nikako ne shvatajući ili baš (pre)teško! shvatajući (bilo je to očigledno ’’dugo putovanje u Jevropu’’ koje još traje i koje se upravo zato neslavno ’’završilo’’, nadamo se ipak zakratko!, 30. avgusta lani), da se te ‘’njihove’’ razlike i te kako tiču nje same, crnogorske države i svih njenih građana, bez obzira da li su vjernici ili ne, kojeg su etničkog, vjerskog i svakog drugog porijekla. Jer, ponajmanje, crnogorski građani koji su uredni poreski obveznici svoje države, moraju znati zašto je Srpska crkva sa svojom enormnom imovinom u Crnoj Gori decenijama eksteritorijalna firma (a sada država-firma dakako na cijeloj njenoj teritoriji koju velikodušno ustupa i dodaje mnogoželjećoj i projektovanoj budućoj neuporedivo većoj državi-firmi!) koja ne podliježe crnogorskom pravno-ekonomskom sistemu, a uz to je do te iste imovine došla, uz pomoć jedne bivše države, koja je bila okupirala i uništila crnogorsku državu, nelegalnim i protivpravnim radnjama prije jednog vijeka. Riječ je, dakle, ne samo o potrebi državnog, političkog, hrišćanskog i civilizacijskog izvinjenja, već i povraćaja imovine, kao i naplate pljačke Crne Gore i njenih građana koja je u proteklom vremenu izvršena na osnovu nelegalnih transakcija, prodaja i tržišno-poslovnog korišćenja protivpravno stečene imovine.

Vlada podvlači ‘’poštovanje evropski afirmisanih principa’’, a ovo poštovanje je zapravo poštovanje ljudskih prava i sloboda, čiji je elementaran izraz u sferi vjerskih sloboda da su, u ovom slučaju, svi pravoslavni objekti u zemlji otvoreni za sve pravoslavne vjernike i poštovaoce bilo koje pravoslavne crkve, pa samim tim i Crnogorske crkve, kao i za sve druge građane različitog kulturno-vjersko-etničkog porijekla, bez obzira da li su vjernici ili ne, a što sada nije slučaj u Crnoj Gori. Takođe, u evropski afirmisane principe spada i uredno plaćanje poreza.

Vlada je loše prosuđivala (ili je formulacija koja je u pitanju bila, pak, samo kompromisni izraz aktuelnog odnosa tadašnjih većinskih političkih snaga), da i Srpska crkva očekuje da država ‘’presudi’’ u vezi ‘’razlika’’ između nje i Crnogorske crkve. Razlog je jednostavan: Srpskoj crkvi je u potpunosti odgovaralo višedecenijsko stanje i nemiješanje od strane države Crne Gore u ovaj ‘’međucrkveni’’ spor. Stav o ‘’odvojenosti države i crkve’’ omogućavao je Srpskoj crkvi da i dalje nesmetano vrši dugoroičnu državnu, pravnu, crkveno-vjersku i imovinsku uzurpaciju Crne Gore i njenih vlastitih i autentičnih državnih, duhovnih i materijalnih vrijednosti, što je itekako doprinijelo i omogućilo ’’konačnu’’ (nadamo se samo privremenu) pobjedu od 30. avgusta lani.

Vlada Crne Gore, tj. stara vlast nije uviđala da država ne ‘’presuđuje’’ u vezi ‘’razlika’’, već da ima moralno-istorijsko-aksiološko-civilizacijsku obavezu spram sebe same, tj. svog pravno-državno-međunarodnog kontinuiteta i svoje buduće mirne, bezbjedne i stabilne perpsektive, da se aktima svojih najviših ustavnih i političkih organa, odredi prema državnom i pravoslavno-crkvenom nasilju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Srpske pravoslavne crkve iz 1918-1920. godine u odnosu na državu Crnu Goru (Kraljevinu Crnu Goru), njenu vladarsku dinastiju Petrović-Njegoš i njenog posljednjeg vladara kralja Nikolu I i autokefalnu Crnogorsku pravoslavnu crkvu. Jer, ‘’država je pravo, i pravo je država’’, kako piše srpski akademik Živojin M. Perić. Ovo sljepilo ranije vlasti sada debelo plaćamo.

gradski.me