SLIKARSKI MIKROKOSMOS DRAGANA PEČURICE – METAFIZIČKA AURA MOGUĆIH SVJETOVA

Piše: Željko Rutović

Da je život nastao iz vode, te da u vodi i u njenim dubinama tražimo kosmogonijsku povezanost svega sa svim, potvrđuje likovni opus Dragana Pečurice, slikara sa hercegnovske obale, čiji horizonti zrače vječnim  bojama znamenitih umjetnika  ovog grada. Gledajući te njegove majstorije, potvrđuju  se  istine da  mistika sudbinski i metafizički  iznova izranja auru osobene umjetničke planete najljepših boja Herceg Novog, čiju znamenitu tradiciju krasi i  likovni rukopis Dragana Pečurice.

Na platnima motivskih razmeđa izmedju književne fantastike i filma, tako reći, između Felinijevih likova kojima krila rastu do neba i dramskog propitivačko- egzistencijalnog  teksta, ko jesmo i zašto jesmo, u prostoru i vremenu, Pečurica kreira  likovni svijet, originalan, dinamičan, maštovit i  nadasve uzvišeno magičan. A mašta i igra sijamski su blizanci svijeta koji traje. Svijeta koji u snoviđenju opstaje. To je svijet u neprekinutom kretanju koji iznova traži nove dimenzije prikazivačkih uloga koje se na graničnim linijama imaginarnog, realnog i nadrealnog, svjesnog i podsvjesnog, smjenjuju i mijenjaju, a opet ostaju na svoj način isti. Istost likovne  poetike  kao filozofskog iskustva i bića i bitka.

A to likovno biće i duh  kod Pečurice uvjerljivo prikazuju procese i perspektive mogućih svjetova u kojima se poništava svaka pomisao na linearnu  stvarnost predvidivog svijeta. Uostalom, predvidivost i logika nijesu djelovi svijeta umjetnosti.

Imaginacija, mašta i igra izmiču svakoj predvidivosti, zato i stanuju u carstvu nedokučivih dimenzija duha. A maštati znači živjeti široko u ničim omeđenim prostorima, gdje se briše granica mogućeg i nemogućeg, vidljivog i nevidljivog, što Pecurica uvjerljivo artikuliše provocirajući kod posmatrača percepciju i čulno bilo ne-mogućih svjetova. A od tih Pečuricinih svjetova likovnog iskaza posmatrač će, shodno svom intuitivnom perceptu, te podražajima ne – očekivanog, sagraditi svoj osoben svijet. I pride, istinu tog svijeta, kao odgovor umjetnosti na nemoguće.

U tom umjetničkom magnovenju imate osjećaj kao da  Pečuricina  platna rađaju i  zaštitnički uzdižu propitivačko ironijski osmjeh kao fascinantan legat intuitivnih dijaloga o razmjerama posledica sveopšteg civilizacijskog  haosa koji nas preplavljuje i vuče u ambis ništavila. Ne manje, Draganova platna su i svojevrstan bijeg od bezdušnog svijeta plastične konzumerističke kulture ovog vijeka, u kome većina ljudi nekritički stvarnost i život prepušta kratkovidom pogledu virtuelnog ekranskog spektakla.

I tako, u dijaloškom rasponu između Kamija, Kafke, Sartra, Prusta, Džojsa, Pečuricin likovni  mikrokosmos, kao glas neizrecivog, uvjerljivi je i refleks i tumač svjetala makrokosmosa u čijim se nesavršenim orbitama prelama i  mašta i želja i moć i fantazam, sve skupa sa razlivenim energijama bez unaprijed zadatog cilja, mjesta i vremena. Uostalom, i platna Dragana Pečurice su bezvremena, znalački dorasla otvorenosti  vječitih pitanja svrhe i uloge umjetnika i umjetnosti.Toj ulozi Pečurica odgovara onako kako i dolikuje propitivačkom  habitusu umjetničke djelatne sumnje, potvrđujući da je vrh slikarskog kista prostor najveće slobode u kojoj su vrhov ti duhovni toposi ontološke kolijevke  vječno tragalačkog bića u heraklitovski neprekidnoj napetosti svojih suprotnosti.