SLIKAR  IVAN ĐURIŠIĆ: SENZIBILNOST UMJETNIČKOG KAZIVANJA

SLIKAR  IVAN ĐURIŠIĆ: SENZIBILNOST UMJETNIČKOG KAZIVANJA

Piše: Željko Rutović

Da, to i jeste suština umjetnosti, pokušati iskazati ono neiskazivo, tu tajnu čovjekovog bića. A ta tajna tvori jedan svijet. Svoj. Ići za tom tajnom znači biti u tom svijetu bez pravila, bez simetrije, daleko od egzaktnog i  predvidivog.

Intuitivno i saznajno, slikar Ivan Đurišić osobenim rješenjima, i formalno i sadržinski, stvarnost slika imenom kakva ona suštinski jeste. Raz – otkriva je. U toj njegovoj “dekonstrukciji algoritma” jeste samo poimanje sustine svijeta, povezanosti njegovih činilaca, bića, fenomena i pojava.

Dočaravanjem te svojevrsne nad – realnosti on razlaže  algoritme suprotnosti negativnog i pozitivnog, bića i nebića, uspostavljajući novu, čvrstu tačku gledišta kreativnog djelatnog principa.

Uostalom, kako prmjećuje Durišić “ako je slikarstvo dobro, onda je ono suptilan osvrt na sadašnjost”. A sadašnjost, inače oboljela od površnosti i trenutnih istina i utisaka, između ostalog je algokratska. Treba  tu sadašnjost kao sve dramatičniju budućnost dekonstruisati, baš kao što to on čini – na polovima između fantastike i mistike. Imaginacije i metafizike. Čulnog i nadčulnog. Između čovjeka i postčovjeka. Na razmeđima algoritama koje treba pro – čitati. Nije li to sama bit umjetnosti i umjetničkog  pri – kazivanja? Bit spoznajnog u okviru kojeg, ne samo da transponuje, već osluškuje kuda ide vrijeme i njegova iza privida ( ne ) skrivena značenja, a kuda ide ljudski duh u njemu.

U toj biti, u toj ontologiji i filozofiji umjetničkog logosa, izrasta i Đurišićevo djelo i njegova “dekonstrukcija algoritma”. Možemo reći da se radi o osobenom metapismu podražajne i izražajne stvarnosti, koja je koegzistirajući dio i čovjeka i djela. Na paradigmi te dekonstrukcije konstituiše se poredak smisla  na kojem i počiva ta tragalačka dimenzija neizrecivosti djela. Prepoznavanje u djelu, u Durišićevom djelu, osnov je novog iskustva u kojem se dio pretvara u cjelinu. I obratno.  Dijalektička međuuslovljenost razlaganja algoritma. Kod njega je primjetna doslednost i personalnost u shvatanju da umjetnosti nema bez totalnog unošenja bića, da nema rutinskog i tehničkog, već naprotiv, gotovo mitskog odnosa prema umjetnosti, u kome ovaj umjetnik unosi i ekspresivnost i senzibilnost.

U vremenu u kome čovjek postaje potčinjena stvar velikog mašinskog sistema informacija, Đurišic afirmiše autentičnost kao ontološko djelatni princip umjetničkog djela. No, prisjetimo se  na Rodenove gotovo proročke riječi: “Čovječanstvo danas misli da može bez umjetnosti. Ono više neće da razmišlja, posmatra, sanja, ono traži tljelesna uživanja. Ravnodušnost je prema uzvišenim i dubokim istinama….

To je i poruka epohe eliminacije subjekta u univerzumu algokratije, koja sugeriše život bez umjetnosti, život technea a ne logosa. Tim binarnim opozitima  Đurišić suprostavlja – utemeljuje snagu umjetničkog arche podražaja koji suvereno egzistira van algokratskog registra mašinske simulacije. Time on otvara dijaloški prostor novih egzistencijalnih paradigmi i njenih (ne) mogućnosti. U tom dijalogu uspostavlja se temeljnost neizrecive i ničim ograničene kosmogonijske prostornosti slobode. Umjetničke, filozofske, duhovne.