SLIKAR – ISMET HADŽIĆ, PLATNA NEPREKINUTOG ŽIVOTA

Piše: Željko Rutović

Hajdegerov  stav o preimućstvu tehničkog doba, koje će ubiti umjetnost, ugledni crnogorski slikar i grafičar, akademik Ismet Hadžić svojim djelom uvjerljivo demantuje. Nema tu dileme. Ako nekog u tamo nekoj dalekoj, po svemu otuđenoj budućnosti bude interesovala rekonstrukcija nekog boljeg, ljepšeg svijeta daleke prošlosti, naći će je u Ismetovim platnima. U životopisu boja i podražavajućih mirisa.

Punoća utiska, živa neposrednost događanja sada i ovdje, viđeno u estetskom, antropološkom, biološko – sociološkom ključu, opšti je utisak njegovog stvaralaštva. Njegovi likovi, ta vjerna dokumentaristika u neprekinutom su energetskom pokretu, a mi, njihovi ontološki sagovornici kao da meditiramo sa njima i njihovim mislima, gotovo kao da smo tu u samom centru fizički opipljivog svijeta i zbivanja emitovanog putem Hadžićevog  slikarstva. Tek, njegova platna dojme se poput poetskih muza, koje vam šapatom uspavanke otkrivaju lice onog ljepšeg nostalgičnog svijeta trajućeg u melodiji  boja, u razmeđu od tišine do riječi, sa kojima putujemo Ismetovom  kreativnom planetom.

Tek, svako propitivanje odnosa vještačke inteligencije, tehnologije, umjetnosti a na štetu  čovjeka, pada pred tom impresivnom paletom boja, likova, stvari, tog neprekinutog života koji nam Ismet maestralno dočarava. Dodirujemo i osjećamo taj svijet. Razgovaramo i intimiziramo se sa njim. Dišemo sa njim. I iz njega. Priroda i svijet kod Hadžića jesu upravo to i takvo, na izvoru i sa izvora prapočetka čovjeka i prirode.

U svijetu posthumanizma ovi Hadžićevi umjetnički tragovi preobražavaju se u civilizacijske tragove lika ljudskog postojanja – njegovog i bitka i bića. To su osobeni pokloni čovječanstvu – kao njegova trajna zaostavština u okviru koje čovjek traži i sebe i svoje bližnje. A na Hadžićevim platnima svi su nam bližnji. Kao da ih sve znamo prije nas.

Hadžić djeluje u svom likovnom rukopisu kao moderni Prometej koji daruje ljudima alate za obnavljanje stare i zanavljanje nove humane civilizacije.

Njegova djela svojom snagom nadrastaju galerijske prostore, osvajajući nova misaona prostranstva i mogućnosti novog – starog  iskonskog postojanja u kome se izjednačavaju – biti, misliti i postojati. Platno koje jeste, u životu koji jeste. Dijalektičko jedinstvo. Ta  punoća utiska i živa neposrednost događanja u kojima kao da smo i mi sami akteri, plijeni pažnju posmatrača na način osobenog  emotivno – podražavajućeg jedinstva. Upečatljive Hadžićeve figure šire veliku energiju oko sebe, tako da nam se učini da su one u neprekinutom dinamičnom filmskom pokretu u okviru koga se posmatrač postavlja iznova  u srž umjetnikovih ideja. Hadžićeve slike,  koje  traže vrijeme, razmišljanje i sporost, ostaju ogledalo za onog koji će doći posle čovjeka ovog doba. U međuvremenu Ismet je sačuvao vremena, prostore i ljude svog zavičaja u trenu i magnovenju, kroz korak, boru na licu, pogled, kroz kuću i okućnicu, kroz vode Ibra, vrhove Hajle i  gustinu rožajskih  šuma. Sa bojama pozajmljenim od prirode Ismet proširuje svoje stvaralačke moći na način da okolina unutar koje stvara, suštinski postaje dio njega samog, njegovog bića i njegove ontologije. U tom duhu i posebno dobu sve naglašenijeg konzumerističkog fetišizma, motiv obuće kod Ismeta Hadžica kao “Odgovor Endiju Vorholu”, odnosno  ikončkim multimedijskim  relikvijama izgubljenog  identiteta, postaje višeznačna metafora, znak puta i  identiteta, težnji ka slobodi, ali i razumijevanja drugog. Obuća kao dirljiva pripovijest na ovaj likovni način postaje sjećanje na život, vremena i običaje u različitim kontekstima i postojanjima.

Kod Ismeta je sve u nekoj neobičnoj harmoniji, smirenosti, i kad  je igra duha i kad je mašta i kad je nada i kad je slutnja. I otuda eto njegove i naše slikarske čarolije radosti.

Konačno, Hadžićevo osebujno djelo, likovni opus, na svoj način je odgovor umjetnosti na prinudnost i sterilnost postmodernog  tehniciziranog  života u radikalno, od pohlepe i bezdušja, teško oboljelom svijetu danasnjice.

Foto: ismethadzic.me