Slavko po Njegoševski

Piše: Goran Sekulović

Nedavno su u Podgorici promovisane nove dvije knjige istaknutog crnogorskog novinara i publiciste Slavka Mandića “U ime oca i sina – Ubistvo države s predomišljajem” i “Politički popovi i litijaški eksperti – Tamna strana crnogorske zbilje.” I sve je naravno bilo na nivou kada se radi o takvom autoru – i promotori, i osvrti, i ocjene, i publika… Sve, sve – osim medija!? Dakle, osim nečega što bi se moralo, trebalo, i moglo i očekivati i pretpostavljati i podrazumijevati – da je nas i društva i države i medijske zajednice, i odgovorne i demokratske i pluralne i tolerantne dakako javnosti… No, tu smo đe smo, a đe smo zapravo to?! Na promociji Slavkovih knjiga nije bilo nikoga od, kako se to veli, predstavnika tzv. ”sedme sile” u liku izvjestitelja sa tv stanica ili pak iz dnevnih štampanih medija i ”većih” (ma šta to danas u Crnoj Gori značilo?!) portala. Muk, dakle. Medijski, onaj najgori. U izgleda još gorem dvadesetiprvom vijeku od onog ”najgoreg dvadesetog vijeka” po riječima Mihaila Lalića kada u jednom svom romanu odgovara koji je vijek?! Naravno, nema muka i sljepila, gluvoće i nijemosti tamo đe je Slavko Mandić, i neće ga ni biti i ne treba da ga bude, jer to su i oči i uši i riječi one većinske narodne dobronamjerne, zašto ne reći i poštene i otadžbini i domovini odane i lojalne raje, koja ima pravo da zna i da na osnovu tog znanja, ni po babu ni po stričevima, donosi odluke o sebi i svojoj jedinoj zemlji, koja ima pravo, dakle, da vidi, čuje i kaže i saopšti jasno i glasno, odlučno i žestoko ako treba (a sve češće, bogami i poodavno, itekako treba!?), to što vidi i čuje, a ne da gleda što je trenutno moda i većinsko raspoloženje i da se tamo tome prilagođava i poništava i izdaje i sebe i pretke i potomke i domovinu! A tu onda nema ni zere od crnogorstva, jer da je tako Crnogoraca a tine i Crne Gore ne bi ni bilo nikada, ni sada ni ikada više, ni nacionalne, ni internacionalne, ni građanske, ni multivjerske ni multietničke ni državne i nezavisne naše kuće Crne Gore! Što je uostalom autorsko postupanje i medijski profesionalizam Slavkov do primijenjeno u životu i u svakodnevnoj praksi ono vječito ”Neka bude što biti ne može!”  Njegoševo, jednog od ”poslednjih zatočnika drevnog mediteranskog sveta”, kako reče umni Borislav Pekić.  Nemirenje sa ničim što odudara od svete i civilizacijske milenijumske crnogorske povjesnice bivstvovanja i postojanja na ovom ljutom, oporom ”crnogorskom Kamenu, istinskoj kolevci svog Genija, domaji ‘nevinih sinova prirode i mudrosti proste, najsjajnije’ ”, kako reče Pekić na vječnom crnogorskom, opštečovječanskom i kosmičkom inspirativnom Njegoševom tragu.

‘’Slavko Mandić je jedan od rijetkih crnogorskih publicista i novinara koji ne izigrava neutralnost ili nekakvu nezavisnost. Ne, Slavko Mandić ne skriva na kojoj je strani i donkihotovski se bori za svoja uvjerenja, za svoju nezavisnu, multietničku, građansku i prozapadnu Crnu Goru. Čojsku i sojsku. A ne za, kako precizno dijagnosticira, četničku, klerofašističku i velikosrpsku.’’ (Šeki Radončić). I što se to onda zbiva sa našim medijima koji (nimalo) ne hrle na ovakve promocije ovakvih knjiga ovakvih autora?! Naravno, strahovito kompleksno je ovo pitanje i za jedan višednevni naučni skup, a kamoli za tekst jedne kolumne. Ipak, recimo ono najbitnije i dajmo jedan očiti primjer. I to s vrha, jer od glave riba smrdi!

Mediji su apsolutno povezani i umreženi sa svim ostalim sferama društva, ponajviše sa politikom i biznisom, moći i novcem, vlašću i gospodarenjem, lažima i falsifikatima, ”tamnom stranom crnogorske zbilje” dakako, kako kaže Slavko, jer ova strana ove zbilje nije otpočela od danas i od juče. Klerofašistički mediji i sadržaji te i slične vrste, istorijski revizionizam, velikosrpski nacionalizam i šovinizam prije svega, umnožavali su se zajedno i uporedo sa jačanjem i približavanjem klerofašističkih političkih, ”naučnih” i ”kulturnih” jurišnika. Oni su postepeno, polagano ali odlučno i vrlo uspješno istiskivali decenijama sve što je crnogorsko, antifašističko, multivjersko i multietničko, građansko i civilizacijsko. Ona ranija dugogodišnja državna suverenistička vlast se time mnogo nije bavila, mislili su da je sve završeno, pa su se uglavnom bavili punjenjem svojih džepova, koliko i kako, evo u posljednje vrijeme ponešto od toga i saznajemo. Nijesu im bili neprijatelji oni koji su se aktivno borili protiv države Crne Gore, njene nezavisnosti i crnogorskog identiteta i građanskog i multivjerskog i multietničkog identiteta, već oni glasnici koji su upozoravali da su varvari ne samo na bedemima i kapijama, granicama naše države, već i među nama! Dobronamjerni i domovini lojalni glasnici su bili postali problem, oni koji govore o negativnim pojavama, a ne sama stvarnost, sami problemi i opasnosti koje su se bile nadvile nad zemljom, a od 30. avgusta 2020. njome i zavladale.

Počelo se odustajati od punog koncepta nacionalnog i građanskog crnogorstva da bi se udovoljilo zahtjevima onih (veliko)srpskih snaga koje su tobože htjele ”samo” državni identitet, ali ne i nacionalni crnogorski!? Tako je dio elite oličen prije svega u vodećim državnim ideološkim predstavnicima počeo da razmišlja kako da ”većina” građana na dugi rok počne da prihvata nezavisnu Crnu Goru?! Odmah poslije referenduma o državno-pravnom statusu iz 2006.g. – kao eho oštre i radikalno suprotstavljene dvije opcije: ostanka u zajedničkoj državi sa Srbijom ili obnova pune državne međunarodne nezavisnosti i suverenosti – počele su se javljati različite ideje o tome šta i kako učiniti da bi suverena država Crna Gora bila trajna tvorevina i da bi je što više njenih građana prihvatilo. Veliki prostor bi zahtijevala analiza ključnih odredbi nekih aktuelnih ideja i predloga po kojima bi zapravo nacionalni Crnogorci kao građani Crne Gore trebali redefinisati svoj pristup crnogorskom i državnom pitanju, te da se više fokusiraju na državno nego na nacionalno pitanje iz razloga da bi pripadnici drugih nacija i manjina u Crnoj Gori ”lakše” i ”brže”, ”iskrenije” i ”lojalnije” prihvatile suverenu Crnu Goru  kao svoju državu (u ovoj verziji zapravo misli se jedino na pripadnike srpske nacionalne grupacije, tj. građane Crne Gore koji se izjašnjavaju kao Srbi). Čak se upoređuje današnja Crna Gora kao u praksi federacija različitih nacija sa Bosnom i Hercegovinom iz vremena devedesetih, odnosno uoči početka krvavog ratnog sukoba, sa projekcijom da će Crna Gora još više postajati federacija više nacija i time sve nestabilnija i sklona raspadu kao jedinstvena zemlja i država, ako etnički Crnogorci ne redefinišu svoj odnos prema suverenoj državi Crnoj Gori i umjesto svojoj nacionalnoj, daju primat državnoj ideji kao okosnici zemlje. Kao da Crne Gore može biti bez nacionalnih Crnogoraca kao njenog stožera u svakom pogledu: i etničko-nacionalnog, i državnog, i građanskog, i multivjerskog, i multikulturalnog, i multikonfesionalnog! To je knjaz i kralj Nikola odlično prokomentarisao za sva vremena i vječnost, kao u biti jednom jedinom uslovu za vječnost Crne Gore: Bez Crnogoraca, ona bi kao zemlja postojala ali to više ne bi bila Crna Gora!

Čini se da je sljedeća rečenica čuvenog istoričara Erika Hobsbauma najbolja karakteristika i ovog prethodnog i svih sličnih političkih predloga: ”… Sistem se slomio zato što su… sami režimi izgubili veru u ono što su nameravali da učine.” Pokazalo se bjelodano da su negativni i krajnje destruktivni po državno i nacionalno biće Crnogoraca i Crne Gore politički događaji posebno od 2015.g. naovamo, direktna posljedica nesumnjivog – nakon Referenduma od 2006.g. – u dijelu vlasti nepovjerenja u sopstvene snage i gubljenja vjere u moć i sposobnost da se postepeno, ali do kraja i kvalitetno, na trajan i civilizacijski način, realizuje i ostvari sve ono što je podrazumijevao rezultat demokratskog Referenduma o državno-pravnom statusu zemlje, prije svega članstvo u NATO i u EU na spoljnjem i očuvanje, obnova i razvoj crnogorskog identiteta i punu afirmaciju pravne, socijalne i ekološke države Crne Gore na unutrašnjem planu. Ono što sam predviđao u knjizi „NATO i EU: Crna Gora, Istok i(li) Zapad” (2014.g.), a svakako i mnogo ranije, nažalost se i obistinilo. Krajnje neadekvatnom politikom u sferi crnogorskog identiteta i borbe za pravnu državu, trulim i kontraproduktivnim kompromiserstvom osobito sa SPC-om, i prethodno datim i sličnim političkim predlozima i razmišljanjima koja su potekla, prije svega, iz vlasti i naučnih krugova njoj bliskih, stvorilo se povoljno tlo za anticrnogorcizam i po nacionalnoj i po državnoj ravni i Crna Gora se našla ”na otvoreno burno more bez obala.” Rezultat je bila pobjeda velikosrpskih nacionalističkih i šovinističkih klerofašista na državnim parlamentarnim izborima 2020.g., od kojih se Crna Gora neće još zadugo moći oporaviti i osloboditi, jer su prosrpske i proruske maligne snage i dalje u punoj snazi na javnoj sceni u svim sferama, od politike preko kulture do medija.

Porazna aktuelna medijska slika ima svoju predistoriju: dok se jedan dio vlasti (o)bogatio preko mjere, drugi je razmišljao kako da udovolji rušiocima države (da bi je što lakše srušili!), a treći je i javno dugo godina gradio dilove svake vrste sa Srpskom pravoslavnom crkvom, i tada i kasnije i danas glavnim objediniteljem i komandantom svih frontova protiv Crne Gore! Sve je to imalo direktne posljedice po svim osnovama u jačanju krajnje perfidnih i retrogradnih sadržaja klerofašističkih medija, ali i u obezglavnjivanju i gubljenju vrijednosne orijentacije i svih ostalih medija (sjetimo se samo ukidanja više tv stanica procrnogorske građanske orijentacije!?) Kako se, prije svega DPS-ovska, ranija suverenistička vlast ophodila prema čak i zvaničnim listovima prosvjetno-državne crnogorske orijentacije za prosvjetne radnike ali i posebnim glasilima za najmlađe (o toj identitetskoj šteti po ovu državu i njenu budućnost gotovo ne smijemo i da mislimo!?), na jotovanoj verziji crnogorskog jezika, mogu i neposredno da svjedočim. Jer, mediji nijesu samo tzv. komercijalni mediji, kada se unište svi osnovni mediji jedne države, javni servisi, lokalni mediji, periodična glasila, stručna štampa… – a mi smo upravo to uradili ili smo u posljednjim etapama tog zlog posla – ono što se desilo na promociji knjiga Slavka Mandića i u sličnim prilikama, ne treba da nas čudi, ali da i te kako zabrine i opomene svakako! Osnovni uslov za to je kultura sjećanja.

Mi se danas čudimo ”tradiciji” evo ovih dana završenog ”Međunarodnoig sajma knjiga…” u Podgorici na kojemu nema crnogorskih autora, izdavača i promotora, ali zaboravljamo da je onaj ključni dodatak te ”tradicije” – Sajam knjiga i obrazovanja – dodat i uveden od strane nekadašnjeg ministra prosvjete iz redova DPS-a Predraga Boškovića, a potvrđen i nastavljen od njegovog nasljednika  iz redova SD-a Damira Šehovića.  U otvorenom pismu koje sam uputio ovom prvom kao odgovorni urednik lista povodom ukidanja ”Prosvjetnog rada”, mjesečnika na jotovanom crnogorskom – glasilu crnogorskih prosvjetnih, naučnih i kulturnih radnika, naveo sam da nije odlučio da postane i Sajam obrazovanja uistinu crnogorski Sajam knjiga kojega organizuje glavni grad Podgorica, već dakle onaj drugi Sajam od kojega se organizatora u crnogorskoj javnosti prije ne tako davno pojavila i prva knjiga koja otvoreno govori o ”svijetlim” i ”pozitivnim” tekovinama ravnogorskog četničkog pokreta Draže Mihailovića (vrlo brzo poslije toga Draža je i u ”Rječniku crnogorskog književnog i narodnog jezika” CANU postao ”prvi antifašista Crne Gore”)! Tada se o tome u vlasti ne samo ćutalo već vidimo zlu se aktivno išlo u susret, bodreći i omogućavajući ga!? Ne samo da se nije htjelo viđeti što se iza brda valja, već mu se radosno smiješilo i dočekivalo ukidanjem otvorenih i do kraja crnogorskih medija a otvaralo široko polje i u medijskoj, i u prosvjetnoj, i u naučnoj i u kulturnoj sferi (pogledajmo danas ko je rektor i ko je u Upravi državnog Univerziteta?!) za sve što nije ne samo crnogorsko, već i za prije svega i jedino ono što je ujedno i anticrnogorsko i anticivilizacijsko naravno. Oni što iz najboljih namjera sada predlažu da se takvi i slični sajmovi i skupovi zabrane, ipak nijesu u pravu: moraćemo tolerantno i demokratski, civilizacijski (ali i odlučno i kristalno jasno kao istinski Crnogorci poput Slavka Mandića  što su vazda i radili), na javnoj sceni i medijski prije svega voditi dugotrajnu, ali svijetlu borbu za svoj sopstveni opstanak svake vrste na ovom malom a velikom parčetu zemlje koja je naš jedini dom u ovo vrućem, prevrelom dijelu Kosmosa, kipućem i ekološkom, i istorijskom, i političkom, i medijskom, te jedino (nadamo se!?) na taj način trajati i pretrajavati u skladu sa Njegoševskom ”borbom neprestanom” i maksimom ”neka bude što biti ne može!” A biće, dakako, i crnogorsko i Crne Gore!

Crnogorski portal