Slavko Krivokapić i Goran Rajhel, članovi Udruženja kotorskih taksista počeli štrajk glađu

Vreli avgustovski dan u crvenom kotorskom meteo alarmu.

Ubičajnu gužvu ispred ulaza u luku Kotor prave hiljade turista sa kruzera koji bi što prije u stari grad ili u autobuse, kombi prevoze i taksije ka nekom od ugovorenih izletišta.

Jedinom saobraćajnicom kroz Kotor naređali se automobili, kamioni i autobusi daleko iza tunela “Vrmac“ pa skoro do Doma zdravlja u Dobroti.

Kolona duga 4 km najmanje.

Ono što je neobično, nema taksista Udruženja taksista Kotora na njihovom stajalištu ispred ulaza u luku Kotor.

Nema nas više ovđe, reče jedan od njih, naslonjan na stub koji pridržava tablu na kojoj je ispisan i cjenovnih taksi usluga.

Sada više nijesmo niđe, reče on i kaza da za sve pitamo njegovog kolegu Slavka Krivokapića, koji je prije dva dana započeo štrajk glađu.

“Ovo je više postalo neizdržljivo. Opšti javašljuk. Vlast neće da vidi što se ovdje radi. Pokušavamo da zaradimo za život, da prehranimo porodicu. Drugoga posla nemamo. Vozilo nam je i osnovno sredstvo i radno mjesto. Za nas niko ne radi. Sami smo i vlasnici, direktori, mehaničari, vozači”, kaže rezignirano Slavko Krivokapić, taksista nešto više od pet godina.

Na štrajk glađu odlučio sam se jer nas stalno varaju.

Obećava vlast, i ona ranije i ova danas da će sve srediti. Poslije toga, sve po starome. Osnovna su dva problema, kaže Krovokapić. Jedan je dozvoljavanje otvorenim autobusima MontenegroShorexa da ulaze u luku Kotor i kupe putnike na izlazi sa broda. Tu se, iako je mimo pravila i zakona, prodaju karte na licu mjesta i dijele propagandni flajeri. A sve u krugu graničnog prijelaza. Malo im je što to čine sa autobusima, nego ti isto rade sa kombi vozilima, koja nijesu registrovana za taksi prevoz. Ali, ko te pita. U takvoj situaciji, jasan je Krivokapić, za nas, taksiste sa licencom i sa uredno plaćenim svim dažbinama, posla gotovo da i nema više.

Drugi problem, pred kojim Komunalna policija, odnosno saobraćajni inspektori uporno zatvaraju oči su divlji taksisti, koji bukvalno divljaju. Njima, izgleda, niko ne može stati na put. Ima ih sa tablicama iz Njemačke, Bosne i Hercegovine. Zamislite, ljutito će Krivokapić, oni nesmetano voze putnike kod nas. Otimaju ih na očigled svih. I, nikome ništa.

Ukazivali smo saobraćajnim inspektorima na ovaj problem. Donosili smo im dokaze. Ali, sve je bilo uzalud. Da li se nekoga plaše, ili je po srijedi nešto drugo, to vlast mora da vidi, kaže Krivokapić.

Sad više nemamo ni taksi stanicu. Tu smo do nedavno nekako i mogli nešto da zaradimo. Sada to jednostavno nije moguće. Na informativnim tablama na ulazu u Kotor, sa sve tri strane jasno stoji da se ovdje (luka Kotor) nalazi taxi stanica. Istaknut je i cjenovnik na tabli. Po svim papirima je jasno da je taksi stanica kod luke, i one na kotorskoj Autobuskoj stanici i risanskoj rivi, mjesta koja koristi Udruženje kotorskih taksista.

Danas više to nije tako.

Na pitanje da li su imali susrete sa ranijim i sadašnjim rukovodstvom opštine, sobzirom da ovaj problem nije od juče, Krivokapić odgovario da jeste, da su i ranije, kao i sada data obećanja, ali da ništa nije urađeno.
Dali su nam neka taksi mjesta na izlazu sa gradskog parkina. To je daleko od luke. Donijeli su i neke štandove na kojima bi radili zajedno sa agencijama, renta carom, sa taksi gigantima Redom i Đir taksijima, i on o što je van zdravog razuma, sa divljim taksistima, kaže Krivokapić, navodeći činjenicu da kotorski taksisti, članovi Udruženja rade samo tokom sezone, dok dolaze kruzeri. Zimi ne mogu da rade jer je velika konkurencija.

Štandova več u 10 sati nije bilo.
Nema ih, kaže Krivokapić jer bi trebalo da jedan štand zaduži desetak taksista. Kad se završi posao taksisti moraju da sklope i uklone štandove. Vidim da red i đir donesu ujutro štandove, obave posao koji imaju, sklope štandove, odnesu ih i dalje nastavljaju da rade. Mi, članovi Udruženje privatnih taksista danas radimo bez stanice. Nama je potrebno radno mjesto u centru grada da bi bili primijećeni. Ne kod bolnice, na Prčanju ili u Dobroti. Tamo nijesmo primijećeni. Tako mogu da rade taksisti koji rade na poziv ali ne i mi, kategoričan je Krivokapić.

Što mi je više ostalo, nego da štrajkujem glađu, pita i odgovara istovremeno Krivokapić. Valjda će se neko zainteresovati. Ne tražim ništa što mi ne pripada.
Do sada mi se priključio Goran Rajhel. Tu su i kolege Danilo Bećir i Đuro Marinović, koji zbog zdravlja ne mogu u potpunosti da prestane sa upotrebom hrane. Tu je još nekoliko kolega a očekujemo da nam se ovih dana pridruže svi koji žele da se ovo pitanje konačno riješi.

Na pitanje do kad će štrajkovat glađu, Krivokapić kaže da će tu biti dok ne padnu s nogu ili dok ih ne iznesu odatle. Bar, kaže, što se njega tiče.

Odluka da štrajkuje glađu je uslijedila kada su sve druge mogućnosti iscrpljeni. Krivokapić se nada da će skrenuti pažnju na njihov problem. Možda se ništa neće riješit, ali je vrijeme da neko i na državnom nivou vidi što se radi u Kotoru i da pošalje inspekcije.

Goran Rajher se pridružio Krivokapiću u štrajku glađu. Istrajaćemo u pravednim zahtjevima. Odrekli smo zarade da bi pokazali da se ne mirfimo sa činjenicama da se nelegalnim i divljim taksistima dozvoljava da rade kao da imaju sve papire i potrebne licence. On kaže da su taksisti prihvatili prijedlog predsjednika opštine u vezi štandove iako im takvo rješenje nije odgovaralo. Uradili su to zbog obećanja da se hitno reagovati i konačno spriječiti nelojalna konkurencija. Sad vidim da od toga nema ništa. Od štrajka glađu neću odustati dok se problem ne počne rješavati, odlučan je Rajhel.

Dugogodišnji taksista Đuro Marinović kaže da svako onaj koji nema poreski identifikacioni broj nije legalni taksista. Ko ne plaća porez, ne može se bavit ovim poslom. Marinović kaže da je privatni taksista 18 godina i da ovako nikad nije bilo. Prisutan je danas javašluk i divljaluk kakav nikada nije bio. Marinović će podržati kolege štrajkače, u nadi da će se ovaj problem konačno jednom riješiti.