Slavenko Rakočević,slikar i vajar – DIJALEKTIČKO JEDINSTVO ČULNOG I ZNAČENJSKOG    

Slavenko Rakočević – slikar i vajar

DIJALEKTIČKO JEDINSTVO ČULNOG I ZNAČENJSKOG

Mr Željko Rutović 

Kakva je to neuobičajena anatomija šake i komandnih centara prstiju koji su sa lakoćom dugo vladali košarkaškom loptom, i opet isti filigranskom preciznošću danas stvaraju markantna slikarsko-vajarska djela. Složićemo se rijedak i neobičan fenomen. Otuda i posve značajniji. Tijelo i duh, to antičko jedinstvo bića kod Slavenka Rakočevića – Rakoča, potvrđeno je onako kakvo ono nekad bješe civilizacijski ideal. Praideja. Rakočevi prsti svjedoci su i akteri duboke tajne i čovjeka i umjetnosti, oni su ontološki produžeci misli koja prodire izvan čiste forme dolazeći do suštine pitanja kao tajnovitosti umjetničkog djela. Kao takav, kao fenomen, prkoseći ne samo prirodnom visinom, Rakoč kao „incident” štrči u ovom sve više obezduhovljenom vremenu tehniciziranog čovjeka. Rakočeva kreativna umijeća uvijek bijahu bogatstvo naprednih epoha. To što živimo u svakojakoj pizmi i sujeti ovog otuđenog, pohlepnog, trgovačkim virusom zaraženog društva i vremena nije Rakočev problem. Gledajući na sve to sa duhovne visine i neke druge gnoseološke dimenzije stvaralačkog čina, posvećenik je svijeta oblika, boja i izraza koji prerastaju u kolektivno nasljeđe umjetničke baštine po kojoj se onom ljepšem i trajnijem licu svijeta prikazujemo.

Ostaće ta lica vajarskog umijeća kojim je Rakoč ovjekovječio Ljuba Ćupića, Dada Đurića, Kanu Radević, Voja Stanića, Lubardu, Sulu Radova, Aca Prijića, Vita Nikolića, Borisava Pekića, Uroša Toškovića… koji će poput visina Lovćena nadvisiti svako ovozemaljsko nadgornjavanje malih razlika. Da, otuda Rakoč gradi, promoviše i duhom živi svijet velikih razlika, onaj koji nadrasta i pobjeđuje sve lokalne samodovoljnosti, narcističku mitomaniju i mentalitetsku grandomaniju. Ne traži i ne želi Slavenko tuđi, da bi njegov svijet bio veći. Veličina je stanje duha sa kojim je on u samo-spoznaji svijeta koji prolazi i onom koji ostaje, zadovoljan, onako budistički miran i uzdržan. U tihoj strpljivosti i posvećenosti stvaranja Rakoč pokazuje da umjetnost naposletku postaje više od čistog nadahnuća. I zaista, tako se dojmi, da je poimanje vajarstva za njega jedna takoreći vrsta poetskog pogleda na svijet. Zato njegovi likovi ne demonstriraju moć, oni je mirno posjeduju u izrazu Rakočevog procesa samo-spoznaje i duhovne refleksije, onoga što njegovi likovi jesu ili nijesu. Kod Rakoča kao da se prepliću i čulno i značenjsko na način da gotovo osluškujemo duh njegovih likova, njihovih bića i svjetonazora ka slobodi umjetničkoj i svekolikoj. Zato njegove skulpture nijesu samo umjetnički predmeti po sebi, nego i ogledalo u kome se reflektuju mnogobrojni konteksti njegovih likova, percepcija i predstava o njima. Znači, riječ je o osobenom traženju dijaloga kojeg nema van konteksta i vremena u kojem je djelo stvarano, što je i princip star koliko i sama umjetnost.

U naizgled metafizici odsustva, ostaje nedokučivost u umjetničkom biću ovog stvaraoca koji bez dileme donosi osobena rješenja tih takoreći nevidljivih i skrivenih kretanja njegovih vajarskih djela koja nose estetsko – antropološku dimenziju oblika odvojene realnosti. Kao takav i po mnogo čemu osoben ne oslanja se niti povodi zavodljivim komplimentima, iznenađujući likovnu, kritičku i sveukupnu javnost-rad, ideja i impulsi stvaralačkog bića čine ga svojim i zadovoljnim. Jedinstveni smiraj ulaska bića u tišinu kojoj samo on zna mjeru. Jedino u toj orbiti umjetnik je u dijalektici sa praidejom kao imaginativnim i intuitivnim duhom. Jednostavno, Rakočević je nalik Šelingovoj filozofiji umjetnosti slobodan u najdubljem smislu u samom procesu stvaranja u kojem slijedi svoj unutrašnji nagon i svoje stvaralačko bivstvo koje mu govori šta da radi.

Gledajući njegova vajarska djela poprimate osjećaj intezivnog dejstva oblika, gdje u zabilježenom licu kroz jedan odsjaj izvire cjelovitost bića i moć poruke. U njegovom idejno motivskom biću otkriva se sama suština bića, baš tako kao da se integrišete sa psihološkim refleksima čovjekovog lica i svojevrsnoj recepciji interakcije magične privlačnosti. Konačno, Rakoč u toj umjetničkoj individualizaciji kao da nam ostvaruje oblik prisutnosti cjelovitog bića. Lice i biće u toj galeriji vajarskih portreta dočarani su kao umjetnička dijalektika iz koje nam izvire Bunjuel koji kaže da je „Misterija osnovni element svake umjetnosti“. U toj misteriji prepoznaju se i čitaju tajne identiteta misli i dijela kao izraza jedinstvene duhovne konstitucije. U tom duhovnom prodiranju iznutra i spolja, u tom procjepu između metafizike i čovjeka skriva se i sama tajna vajarstva zavodljiva još od vremena antičkih skulptura.

Rilke je tvrdio da nam Bog ne šalje direktno inspiraciju, već da je na umjetniku da stvori zemaljske anđele. U tim arhetipovima Slavenko Rakočević nas usmjerava kroz prostor i vrijeme ka svom autentičnom izrazu, onom koji ne traži objašnjenje, već ulazak u tišinu (s)mislenosti sopstvene umjetničke rezonance.