Skromnost, kao vid postojanja

Piše: Ivana Đukić

Gledam promociju knjige ,,Antisemitizam u Crnoj Gori za vrijeme drugog svjetskog rata” (U kandžama jevrejske aždaje), autora Bobana Batrićevića. I radujem se. Radujem se uspjehu jednog tako mladog naučnika, jednog od najmlađih doktoranata u Crnoj Gori, intelektualca par excellence, kome iznad svih karakteristika na čelu, istaknuta kao zastava, stoji SKROMNOST. Ta skromnost, netipična, tj. krajnje atipična za crnogorska područja, a iznad svega karakteristična za naučne umove. Ta skromnost, koja tek ispiljena kod pojedinaca na jednom krševitom prostoru, odaje utisak onog eksluziviteta, kojim bi se mogle pohvaliti i veće države, sa daleko većim brojem potencijalnih posvećenika. Njegov odnos prema studentima se, vjerovatno, kao izuzetan primjer podsticanja onog najboljeg kod primaoca znanja, izučava na pedagoškoj psiholologiji. Tu su, pored njega, a takođe na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost dr Adnan Čirgić, profesor Aleksandar Radoman i mnogi drugi. Zadržaću se na njima trojici. Pročitajte knjigu ,,Bog našeg nacionalizma” – o zloupotrebi Njegoša i njegovog bića u najrazličitijim zvaničnim diskursima, a koja predstavlja doktorsku disertaciju gorepomenutog, Bobana Batrićevića. Pogledajte toplinu riječi. Provjerite stepen analize i ustanovite da li se tu radi o manifestaciji potrebe da se izađe u javnost sa još jednom tezom o Njegošu i njenoj interpretaciji – ili o dometima, na kojima bi pozavidjele daleko veće izdavačke kuće, nego što je to izdavačka djelatnost Fakulteta za crnogorski jezik i književnost. Na promociji svoje knjige, u Vladinom domu, dobro se sjećam, ovaj mladi gospodin, dotaknut velikom pažnjom, koju je izazvao, uzvratio je zaista velikom broju prisutnih: ,,Nakon ovih govora danas, na sahrani mi nema što više govorit’!” Juče je Boban opet briljirao u svom iskazu, osjećajući se, blago rečeno pa neprijatno, što su ljudi baš zbog njega tu, i ni zbog jednog drugog razloga. Analogno tome, sjećam se – kako su studentkinje druge godine, htjele da, integrušući u svojim glavama lik i djelo prodekana za nastavu, Aleksandra Radomana i dekana našeg fakulteta, Adnana Čirgića, navele da bi trebalo uramiti njihove fotografije na Fakultetu, uz propratne riječi ,,Heroji našeg doba”. Odgovor na ovakvu, krajnje opravdanu inicijativu, od strane njih je bio: ,,Neka čuvaju te slike za spomenike”. Ma koliko bilo i humoristično i dovitljivo – u duhu Cetinja – ovo gore izrečeno, još je dodatna karakterizacija jedne tipične skromnosti velikana, a tako atipične, opet naglašavam, Crnogorcima. Stvarna veličina ne traži nikakvu nadoknadu za svoje postojanje… Nemojte nikad, ali nikad, ove autore, to je kao neka zla kob, uvesti u stanje da se bave banalnostima – umjesto naukom. Taj utrošak njihove – više nego dragocjene – životne energije, vam ja nikad neću oprostiti.

Aleksandra Radomana kad čitate, bilo šta: novinske tekstove, vrhunski pronicljive radove u časopisima, knjige, napisane tako da bude znatiželje i jednako didaktičke – koliko i u svojim prosvjetiteljskim namjerama više nego informativne, bilo da analizirate more objavljivenih i prikazanih knjiga i autora, i sakupljenih njihovih djela, za koje, mogu da se kladim, kada biste ga sada pitali koliko ih je ukupno obradio, ne bi mogao da navede. Obratite pažnju, molim vas – od srca preporučujem – na njegovo tumačenje srednjovjekovnog, jako važnog za Crnu Goru, spisa Marijansko jevanđelje. Obradujte sebe, za početak makar jednim jedinim naslovom, recimo: ,,Savremena crnogorska montenegristika”. Eto, uživajte. Udžbenik je to, i literatura u kojoj odmarate od svakodnevnih tema, i onaj nadopunjući dio više nego upražnjenog mjesta u sistemu obrazovanja. Radujte se. Radujte se svakoj njegovoj riječi. Hiljadu je puta izmjerena, izvagana, prije nego je spuštena na papir. Možda su, u skladu sa prikupljanjem više nam nego važne epske pjesme u Crnoj Gori, i slogovi izbrojani, ne znam, provjerite. Melodičnost ćete svakako naći. Nadahnuće da i sami dalje nastavite da istražujete. Pitajte ga za crnogorsku srednjovjekovnu književnost – ali da vam objasni i onako kako to on, zajedno sa svojim neumornim pregaocem, Adnanom Čirgićem, zajedno radi, stopalima, pa na teren… Nemojte mu se obratiti sa pitanjima koja nijesu strogo provjerena u književnoj nauci. Neće vam odgovoriti. Jednom smo mu se obratii sa zahtjevom za postojanje još jednog nastavnog predmeta, jer je on prosto u prilici da isti i omogući, odgovorio je: ,,Za to nemamo DOVOLJNO ARHEOLOŠKIH NALAZA.” Crna Gora, kao arheološko nalazište nultog reda, nema dovoljno nalaza? Ali, dokazanih, to je tačno, nema. I zato, ne trošite svoje vrijeme, pokušavajući njemu, koji je uz drače i zmije uspinjao na teško prohodna mjesta – ne bi li sa koje stijene mogao bolje iščitati po koje slovo, jedino preostalu u zaboravu – kojim nam i sami klimatski uslovi nacrtaju kez preko potrage, objasnite kojim putem treba… Ali se oslonite. Oslonite se na svaku vjerodostojnost – koja izvire iz poznavanja i arhivskih dokumenata.

Adnan Čirgić. Kako njegovo ime dolazi posle gore otkucanih ,,arhivskih dokumenata” – možemo i odatle početi… Recimo, naslov ,,Natprirodna bića u tradicijskoj kulturi Crne Gore” – eto. Neka zazvuči bajkovito. Dovoljno bajkovito kao i njegov smijeh – kad istinski radostan zbog uspjeha kolega i studenata, odjekne širom kvadrature enterijera. Čisto da se predate tom autoru – do kraja. A onda, uzmite naučnu studiju ,,Dijalektologija crnogorskog jezika” – pa ako, nakon toga zaželite da mu podignete spomenik zahvalnosti, za života, onako tek – radi sebe, uradite to… Možda se jedino, samo budete divili nevjerovatnoj sposobnosti  da akademskim rječnikom – narodski predstavi temu koju obrađuje. Da, možda će vam to biti interesantno. Meni jeste. Ako ste ikada željeli da sagledate njegov odnos prema zaposlenima, onakav, kakav demokratski put stvarno zahtijeva, stanite nekad u hodnik, dok ovaj vanserijski autor, prolazi na prstima, da ne bi uznemirio: kako administrativni dio osoblja, tako i nastavni kadar. A sa vannastavnim  osobljem zastanite da popričate o njemu. Ako vam budu rekli o njegovom karakteru i jednu jedinu riječ, suprotno od napisanog, odreći ću se ovog teksta.