Skriveni predmet želje

Piše: Meliha Meli Ramusović

Nakon štetne sklonosti ka melodrami, uslijedila je euforija kompromisa. Po glavne likove te melodrame, još štetnija. I tako se apostolski džihad osvijestio, da je ipak ovo Evropa. Sada. I da je DF prihvatljiv. Opet, uz nepohodno – sada.

Osvijestili smo se i mi, shvativši da ovaj vladajući fenomen u jednogodišnjem slobodnom padu s nebeskih visina, nije ipak tehnokratija, već reklamokratija. Promocija političkih debitanata, mada nerijetko i vrlo stručnih diletanata. Sve u svemu, da nam se, u skupocjenoj produkciji iz budžetskih resursa, dešavala vladajuća reklama nove partije. Hedžovana.

I nije sporna ideja nove partije. Trebaju nam, zaista, nove ideje i nova lica. Nažalost, u društvu sviknutom na koruciju i zarobljene institucije, malo kome je sporno i ono što bi trebalo biti najspornije. Da sa zajedničko dobro koristi za sampopromociju i promociiju netransparentnih, a time i sumnjivih interesa.

Neosporno sporan je onaj skriveni predmet želje tih reklamokratskih zanosa. Predmet želje koji nam otkrivaju ekonomska arogancija, polaganje prava na jedinu legitimnu verzuju budućnosti Crne Gore, hipertrofija državne uprave na račun sputanog preduzetništva, korišćenja institucija kao sredstva vlasti, a ne ciljeva demokratije.

Želje da se bude novi neupitni razlog svih razloga, da se budu neki novi mladi, lijepi, pametni, evropski. Želje da se i posle DPS-a, bude novi sveznajući DPS, sa sve novim, postlitijskim Milom na čelu.

I nijesu reklamokrate jedine u tom htijenju, ali su, zavedeni arogantnom samozaljubljnošću pravovjernika, najefikasnije. Makar u nečemu.

A, ono što najviše razočarava u svemu tome i nije mimikrija te naše uklete paradigme političke moći.

Čak ni spontana komičnost u kojoj nam se – preko Japana, Kine, Indonezije, Kube, budizma, antitijela i nebeskih tijela – ukazuje taj skriveni predmet želje, nije glavni razlog razočarenja.

Već to da, i kao takvo jedno, tragikomično čudo neviđeno, ipak sve djeluje već vrlo viđeno.

S one strane razočarenja, negdje na strani kolektvnog poraza, nalazi se fakat da ova reklamokratija, poput naknadne (ne)pameti, svojom neadekvatnošću daje za pravo onome što je davno bilo van svakog prava.

I tako skriveni predmet želje kabinetsko-tinuninu partije, revitalizuje model vladavine koji je zaslužio da bude istorija.

Kao što je i decenijski vođa zaslužio da bude istorija.

Ali, ipak nije. I to nije, ne samo sobom izazvan, već dobrim djelom i ekspertskom izgubljenošću u prevodu sa sakralno-promotivnih visina.