Skoči Skočko da slažete bolje

Često sam se pitao zbog čega većina novinara tabloida ima neodoljivu potrebe da se služi svakodnevno lažima. Kakav su im to čip ugradili vlasnici njihovih skučenih umova koji ih štiti od istine. Naivno sam vjerovao da je u pitanju neznanje, nedovoljna informisanost ili nešto treće, ne sumnjajući pritom da se najčešće ipak radi o zloj namjeri sa ciljem da se pokuša diskreditovati svako ko ne misli u skladu sa “nezavisnim” medijima ili prepoznatljivim dijelom sveznajućih nevladinih organizacija.

Premalo plaćeni za žestoko savijanje kičme, koja se u naletu ostrašćenosti iskrivila toliko da se više nikada neće moći ispraviti, dnevni lažljivci, uživljeni u vlastitu rolu koja im je dodijeljena u skladu sa karakterom i moralom ni malo slučajno udaraju na one koji su ih, makar i malo pogodili u živac.

Daleko od toga da vjerujem u autorsku ambiciju Milene Perović Korać koja potpisuje tekst “Još se čeka pristup tajnim dokumentima”, objavljenog u Monitoru od petka, 27. juna ove godine. Nemam pojma ko je Perović Korać, niti me interesuje da znam, ali mi je potpuno jasno da je dobila zadatak da “istraživanjem” dođe do istine kojom će javnost, ako se stotinak čitalaca ovoga, što samo oni još zovu nedjeljnik tako zove, upozna sa “činjenicom” ko opstruira rad Komisije za praćenje postupanja državnih organa u slučajevima napada na novinare.

I, shodno uređivačkoj politici i svemu što karakteriše stalno sramno posrtanje nekadašnje perjanice slobodne riječi, novinarka je “pronašla” krivca.

-Rad Komisije opstruira Slavko Mandić, član Medijskog savjeta za samoregulaciju. Mandić je jedini, slaga da ne trepne Perović Kovač, a i zašto bi kad bi morala stalno da trepće, koji nije dobio dozvolu za pristup tajnim podacima iz prostog razloga-jer je do skoro nije ni zatražio.
Takva im je svaka istina.

Istina je naravno potpuno drugačija. Slavko Mandić je dozvolu za pristup tajnim podacima dobio 15. maja 2014. godine a zahtjev meljom poslao krajem trećeg mjeseca. Da je novinarki bilo stalo do istine pitala bi me da li sam dobio dozvolu i da li namjeravam da nastavim rad u Komisiji. Ali, to bi onda bilo novinarstvo. Ovako, vjerna sopstvenim vrijednostima, pita sve druge okolo naokolono, a nikako onoga na koga se cijela priča odnosi.

Mila Radulović, iz tabloida “Vijesti” je u Komisiji ispred Sindikata medija koja u oko i raspoloženje gleda njenog šefa. Zbog toga i mora da izjavi da se sada čeka izdavanje dozvole Slavku Mandiću koji je najavio mogućnost napuštanja Komisije.
Šlag je ostavljen za Darka Ivanovića, predstavnika NVO sektora, koji je dobio zadatak da “stručno” analizira opstrukciju Slavka Mandića.

Ivanović je počeo pričom da nije zadovoljan dinamikom rada Komisije ni opstrukcije od strane pojedinih članova Komisije, pa čak i onih koji dolazi sa pozicije medija. To se jedino može odnositi na mene, jer sam, kako je kazao Ivanović, najavio ostavku nakon što je jednom od sastanaka Komisije prisustvovao izvjestilac EK. On kaže da je tada došlo do oštrih mimoilaženja u stavovima kako doživljavamo slobodu medija. Potom je, veli Ivanović uslijedilo ono skandalozno pismo “Pobjedi” koje je tako hitro prenio “Pink”, u kome smo ja i Mihailo Jovović predstavljeni kao neprijatelji države. Pritom čovjek nije ni znao što sam pričao, jer ne zna engleski jezik, ponosno je zaključio Ivanović.

Opet sve same neistine. Nije došlo ni do kakvih oštrih mimoilaženja u stavovima kako doživljamo slobodu medija, jer su Ivanović i Jovović ispričali svoju priču na engleskom jeziku, nadajući se valjda da ih neću razumjeti. Prevarili su se. Toliko znam engleski da sam mogao sasvim dobro razumjeti svaku njihovu izgovorenu riječ. Takva slika stanja u našoj državi je zaprepastila članove EK pa zbog toga onakva njihova reakcija, koja je sasvim prirodna, jer nijesu imali mogućnost da čuju i drugu stranu. A druga strana su svi ostali prisutni članovi Komisije koji, zbog agresivnog nastupa i pripremljenog scenarija kojim su rukovodili Jovović i znatno manje Ivanović, nijesu omogućili ni predsjedniku Komisije Markoviću da korektno vodi sjednicu.

Ponižavanje od strane onih koji su spremni da blate svoju državu pred stancima nije nikakva novist. Sjetićemo se putovanja preko bare.

Ne ostadoše pritom, nego se vratiše doma. Zato i ne čudi što su Jovović i Ivanović govorili na tuđen jeziku u prisustvu oficijelnog prevodioca, dame  koja nije imala što da radi. Ono što oni ne znaju, je činjenica da ih zbog toga neće cijeniti oni koji ih uljudno saslušaju, a niće ni ovi na domaćoj sceni, pa ni svi oni čijem ešalonu pripadaju. To je skandalozno, a ne pismo “Pobjedi” kojim sam pojasnio što se dogodilo sa samoj sjednici.

U nizu neistina je i ta da Mandić, kako veli Ivanović nije pojašnjavao kako to da ta krasna pravna država nije u stanju da rasvijetli nijedan od desetine napada na novinare i medije koji su se desili tokom posljednjih negoliko godina. Naprotiv, stalno nastojanje da se rasvijetli svi ti pokušaji i koraci koji su u tom smislu urađeni bili su osnovni razlog moga angažovanja u Komisiji. Za razliku od aktera ove naručene pisanije, kojima je opstrukcija kao nalog data u zadatak.

Dakle, na žalost Ivanovića i potpisnice kao i svih njima sličnih, imam dozvolu, i na mene, u tom smislu  ne treba čekati.
Zanimljivo je da Ivanović kaže da su članovi Komisije iz redova medija (kojih to medija), izuzev Mandića, izrazili sumnju da se u pravom smjeru vodi istraga o eksploziji pred redakcijom “Vijesti” s kraja prošle godine.

Tu je jedino pogodio. Članovima Komisije vjerujem sve dok se sam ne uvjerim u suprotno. Kada su u pitanju ovi o kojima sam govorio, uvjerio sam se više puta.

Zanimljivo je zašto se tekst pojavljuje baš sada, više od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, a mjesec ipo i više nakon dobijanja dozvole? Možda sa tim ima neke veze i najnovija afera koja drma “nezavisne” i dio NVO sektora? Ko zna što se krije u glavama kreatora slike koja je iskrivljena u svakog segmentu njihovog javnog djelovanja. Pritom je Ivanović pod ugovorom sa nacionalnim javnim servisom RTV Crne Gore, koji ni jednom riječju ne dodiruje.

Bravo za “nezavisnost”, “slobodu”, “jaku” riječ i uskakanje po potredbi mladog kolege Skočka.

Slavko Mandić