Skandal verbalnog delikta

Ivana Đukić

Piše Ivana Đukić

Govorna analiza snimka dragog gospodina Nikčevića, koji brani samo svoje parče zemlje i ništa više, a ponajmanje napada nekoga i otima tuđe, sa velikosrpskim namjesnikom u liku i djelu M.K. svodi se na svojesvrsni verbalno-zakonski nedopustiv delikt.

Ne, mene neće umiriti, niti mi dati bilo koju vrstu smiraja – čak i površno urađena analiza nevoljenog, uplašenog djeteta, u liku ovog kvazimoćnika – koji, nesvjestan svojih stvarnih trauma, liječi svoj bijes na istinski ucviljenom čovjeku.

Dakle, krenimo ispočetka: (zarad ispoštovanja svih slovnih iskaza, dostupnih uhu, snimak sam odgledala veći broj puta) Prve riječi koje do nas dopiru su:

Nikčević: ,,NA imanje moga pokojnoga oca – ne može četnik nogom stat’…”
M.K.: (brzinom, pošto audio zapis prati i video – a sa upravo apsurdnim tim pomenutim pokretom, u mobilnoj izvedbi – M.K. istupa i izgovara) ,,Evo sam stao.”

Osim bekurpuloziteta iskazanog (jer niko se nije njemu lično ni obratio – gospodin Nikčević je pričao uopšteno – moglo je biti ama bilo kome od prisutnih upućeno, a i onima koji nijesu fizički tu, što sve M.K.-u nije bilo dovoljno, već se automatski prepoznao, ne napravivši se, čak, zarad mira, koji propagira, da ga nije, barem, razumio) koji ne smije da prati niti jednu ličnost javne djelatnosti, a kamoli jedne tako visoke funkcije, ovaj fašisioidni, neempatijski, stranog subjekta involvirani subjekt u Crnu Goru, po prvi put, u toku ovog relativno kratkog snimka (upoređujući ga sa montiranim za predizborne svrhe, u predizbornu kampanju, od strane njega, onim prije, za koji dotična, ista, maloprije pomenuta osoba takođe nije snosila odgovornost – niti pak, bila procesuirana, a morala je, po sili zakona, posebno što je Godina Pravde, ova u kojoj smo), po prvi put gazi po izrečenom – emotivnom stanju sagovornika. Gospodin Nikčević vrlo jasno objašnjava svoje motive – koji ga nagone da brani svoju grudu – a iz priloženog se vidi i njegovo stanje, u kojem je očigledno duže, i neskriveni, nečim konkretno izazvani – revolt. U nastavku, nakon izgovorene izjave da je godinu ipo dana bez fizičkog prisustva oca – ova licem i dušom nevertikalna individua, izrazito horizontalnih nagona postavlja krajnje neočekivano, pa i za rijaliti-šou čak tragikomično pitanje:

M.K.:… ,,Koliko imate godina?”

U nastavku ovog, za parapsihološku analizu, nevjerovatnog – čak šokantnog iskaza, individua na strani kvazimoći u zemlji kojom gazi – dodaje:

M.K.:…,,Kad je bio drugi svjetski rat?”

Neinformisanoj i manje zainteresovanoj individui – slušaoca – ovo bi moglo zvučati samo kao obično skretanje pažnje  – međutim, nije u pitanju taj politički trik. Nije u pitanju trik uopšte! U pitanju je java i surogat realnosti – u kojoj prelazak subjekta sa jednog mjesta na drugo se ne dovodi u pitanje upotrebom rekvizita, već samo apstraktnih pojmova. Apstraktni pojmovi – na mjestu pregovora u cilju lociranja buduće deponije su ,,II svjetski rat”. Takođe, ni jedna od prisutnih individua ne uskače u pomoć socijalno posrnulom govorniku, već naprotiv ,,nadapunjuje ga, svojevrsno, izgovornik (a pod njegovom školom, očigledno):
Govornik: ,,…da radimo nešto kreativnije…” Mogli bismo da radimo nešto kreativnije. Čovjeku je umro otac, očigledno u borbi za više ciljeve i on je u emotivnom stanju, koje zahtjeva određen odnos – dok traži način da objasni da se istom ideologijom ne može ugušiti – ni spriječiti njegova duševna bol, prije svega, a pomenuti govornik koristi tehnike pregovaranja, daleko iznad sopstvenih dometa  – u momentu kad je te tehnike nemoguće aplicirati na bol sagovorničku. Zapravo je više nego nemoralno. Ali – kako pomenuti ne radi na moralu, već na deponijskom prostiranju, nije za čuditi da ni ne primjećuje tako senzibilne titraje – kao što su nečija duša. Da nije snimljen ovaj video – pa da ni jedan psiholog nije imao uvid u njega – pa i hajde, i mnogo su im, daleko gore stvari i po ljudski um i ljudsku psihu prošle – pa će i ove, ovaj put. Ali – video materijal je dostupan široj javnosti – očigledno je da je dotični gospodin Nikčević skrhan bolom i nije u stanju da se raspravlja više od izgovorenog i da će razularena masa – i beskompromiski stavovi, ako krenu na njega – izazvati trajne posljedice po njegovu dušu i struka ne mrda.

Uočiću samo jednu stvar: svaka imobilisanost naša na nepravdu nanijetu drugom licu, mora kad-tad izazvati nemobilnost i po pitanju nas samih u datom trenu. Suvišno je, možda, citirati Martina Lutera Kinga, a nije na odmet: ,,Dan kada vidimo nepravdu i ne uradimo ništa – je dan kada počinjemo da umiremo.”