Sjeverni Makedonac u bokeškom toću

“Opet će nas zagrljene naći skupa zora bila…” sa radija se do daske oko podna čulo danas.

Podigao regler na mikseti moj dragi kolega, tonski realizator Bojan i širom otvorio prozor.

Neka se čuje. Neka se razveseli ovaj narod ili, kako vi u Boki kažete, za dešpek koroni.

Prihvatila sam. Zapjevala iz mozga i konačno se odvojila od ekrana računara sa kojeg ne skidam pogled pišući vijesti i čekajući nove, sa nadom da u presjeku stanja broj zaraženih u Crnoj Gori nije porastao.

Onda vijest treba saopštiti mirno i staloženo u mikrofon, pa završiti apelom: ostajmo doma.

Bojan, Makedonac naš, kako ga zovemo od prvog dana, kada je prije pet godina iz Kumanova došao u Kotor i ostao u čarobnoj radio škatuli u kojoj “žive mali ljudi”, počeo je da se intresuje za lokalni govor, muziku, običaje i bogatu istoriju ovog kraja.

Danas, kada sam ga upitala kako su njegovi u Kumanovu i otkad nije bio doma mi je odgovorio:

Dobro su. Znate da u Makedoniju nijesam bio godinu. Mali od sestre je porastao i trči uveliko.

Ali, slušajte što mi se desilo, priča nam Boki.

Kada sam prošli put bio kući i kretao nazad u Boku, rekao sam mojima-sjutra idem doma.

Kotor je zaista sad moja kuća. Istinski se u ovom gradu osjećam kao doma.

Moja majka je bila mirna i manje tužna na rastanku. Shvatila je da sam se snašao i da mi je naprosto lijepo i toplo doma, u zalivu ljudi i delfina, kiše i fešti, barki i brodova, zvona i golubova, bonace i nevere.

Makedonac je, kao i svi ovih dana, više doma i traži nove knjige o Kotoru i Boki, a dosta ih je već pročitao.

Što se muzike tiče, i to ove naše, feštanjulske, popularni vokal ansambla „Toć“ pjeva kao gardelin.

Balovi, fešte, svadbe, žurke su njegove.

Pun ritma i energije Makedonac, ili Švaba, kako ga takođe zovu, je lik, faca.

Nerijetko na koncertima gradskim, uz obavezni kapelin, s bine u publiku uleti među lijepim đevojkama na bis uz refrene pop, rok ili mediteranske muzike.

Naučio je da je Šjor Bepo sa bagulinom ka cukar i bombon, da ovdje ćakulaju šjore zije gracijane. Zna i što je šoto voće, pa kad na onu jednu, zlatnu njegovu strunu od glasne žice otpjeva mi refren Magdalene Oliverove, ja zaboravim na stres novinarski, dnevni.

Odnedavno je i kum bubnjaru “Toća”, prethodnom rođu, kako su se međusobno oslovljavali dok prijateljstvo nijesu kumstvom potvrdili.

Tada mi je kazao da je za tu priliku kupio novi veštit, kako kumu i priliči.

Kad se umorimo od radijskog posla, a bome i ogladnimo, Makedonac sipa rićete osvježavajućih salata, što se sparićaju za deset minuta, a bomba su vitaminska i ne goje, kaže on.

Jutros je stigao malo neobičniji na rabotu.

Prvo, po običaju stavlja kafu na špaher, onu za buđenje.

Na njegovo dobro jutro, samo sam otpozdravila, ali se nijesam okrenula, okupirana novostima o postavljenom šatoru ispred Doma zdravlja, u kome će sumnjivi na korona virus prolaziti trijažni postupak.

Vidjevši da ga ne konstatujem, Makedonac mi priđe i reče: e, neka za trenutak kršim pravila i zaboravljam na socijalnu distancu, kad Dube nije vidjela da više nemam bradu.

Obrijao sam je koroni u inat.

Do scenskog nastupa i mog stila porašće, dodao je i otrčao u režiju za miks pultom.

Nagariću ovu muziku do daske sad, da se svijet razveseli, jer ne mogu podnijeti ovaj grad bez ljudi.

A doma moramo ostati.

Fala Bogu pa imam dom, a on je moj Kotor, blagim će osmjehom, neskrivenim u riđoj bradi koju je koroni u inat skinuo.

Podigli smo ruke i u dva glasa tercirali na moju omiljenu od klape Intrade i Tomislava Bralića:
Svi su drugi davno legli
Ugašene sve su sviće
Ja bi opet tija s tobom
Gledat zoru kako sviće…

Dubravka Jovanović