SJEĆANJE: UROŠ TOŠKOVIĆ (1932-2019) – MITSKI SLIKAR SA SVOJE HIPNOTIŠUĆE PLANETE

Piše: Željko Rutović

Bijahu to rane dvijehiljadite godine kada je crnogorski i jugoslovenski umjetnik Uroš Tošković svojim posve osobenim duhom naselio Nikšić. Naselio ga kao legat sjećanja. Naselio ga sobom i svojom ekscentričnoscu koja je uvijek pomjerala granice. Preciznije, za njega i ne bijaše granica. Da je bilo, on bi ih nacrtao. Slobodni duh uvijek je bio u sukobu sa granicama.To konfliktno polje Uroš uvijek rješavaše na svoj, pobjedničko imaginativan način. Nalik zemljotresu pomjerao je Uros  par godina drustveno i kulturno tlo tog grada. Pomjerao je izmedju ostalih i skalu (ne) dozvoljenog javnog ponašanja, protiveći se  banalnosti  takozvanog normalnog i predvidivog. Pomjerao je – razbijao je okoštale ljušture konvencionalnog, iza kojeg se često skriva(o) malograđanski duh. Nikad nijeste znali u društvu sa njim gdje je ta tačka na kojoj puca tlo i gdje vas to pomjeranje može odvesti.U pustolovinu, u neizvjesnost, u atipičnu tenzičnu socijalnu provokativnost, u humor do nivoa incidenta, u dramatiku sui generis.

Svjedočio sam tih njegovih nikšićkih godina mnogo cemu od toga. Stekao sam utisak, i ne samo ja, da je Uroš nepovratno     “obolio” od svog autentično nepopravljivog cinizma, ironije i sarkazma. Pride, nekog svog posebnog originalnog žanra, ne baš uobičajenog i  pristupačnog i u jeziku i u tumačenju. Ne bijaše dana da on originalno ne demonstriraše te svoje vještine. Ličaše to nekom velikom njegovom performansu bez kojeg, tako reći, nije mogao živjeti. A života i nema bez igre. U tom gotovo transcedentalnom  igrokazu, duha i tijela, od misaone apstrakcije, do višeznačne gestikulacije i fizičke akrobacije, i ne samo, on jedino i samo sebe je vidio u glavnoj ulozi. Za druge nije znao. Drugih uostalom nije moralo ni biti. I ne samo, već je  tražio, opet na svoj način, da mu se ta njegova uloga, od nas, od okruženja potvrdi i potvrđuje. Ako ne pristajasmo na tu “igru” njegovih pravila, dolazilo bi do scenskih obrta, rasprava, egzibicionizma…do eksplozije narcizma. A ta njegova posvećenost narcizmu u različitim pojavnim oblicima bila je za mnoge podjednako i hipnotišuća i razoružavajuća. Uroš je jednostavno bio čovjek koji sam sebe rađa. U iznova novim životima. U  umjetničkom,  duhovnom, sociološkom, urbanom i  svakom drugom smislu. Iz te prizme treba gledati, doživjeti i analizirati široku pojavnu karakterologiju koja je gotovo mitskom ekscentričnošću ovog umjetnika svjetskih razmjera, na svoj način i obdarila i kaznila. Nije razdvajao te biljege svoje ličnosti. Dijalektičko jedinstvo. Bilo kako, Uroš je pravio tu komunikaciono socijalnu razliku koja je svojom atipičnošcu podjednako i (u)zbunjivala ali i pozivala na domišljatost kako i kojim putem sa Urošem. I opet, nekad ti Uroševi putevi bijahu uski, a nekad široki. Tako je želio i takve ih je pravio. Za sebe. Sa svojim uporišnim tačkama. Uglavnom bijahu neobilježeni. I često u jednom smjeru. I da, pitao bi on u kojem i čijem smjeru,jer znano je, ne postovaše on bas tu formalizovanu (s)mjernost. U drugim dimenzijama se on izražavao, mislio i život iskušavao. U tim dimenzijama treba ga čitati  i treba ga se sjećati. U tim nedokučivim dimenzijama je i živio i stvarao svoje kompleksno djelo. Bijaše to njegov poredak bez reda u kojem je savršeno, po svojim nekonfekcijskim mjerama  života funkcionisao. Nije bilo mjere za njega do one koju bi sam sebi odredio i dao. I ne dozvoljavaše da mu ih bilo ko drugi premjerava. Uroš- filozofema i sociopsihologema mita. Gledajuci te njegove umjetnicke likove dojmi vam se utisak da je riječ o jednom velikom autoportretu, svjesnog  i podsvjesnog, sa svim simbolima, prelazima, sugestijama, nijansama, markantnošću iza koje Uroš stoji.

Osobenjak, mistik, fanatik, buntovnik, melanholik, životni dramaturg, pozer i kozer, nihilist. Uroš. No, kako bi rekao njemački pjesnik Gotfrid Ben:“Nije vazno da li je čovjek nihilist ili ne, nego šta je od toga napravio“.  Pa opet,Uroš asketa, harizmatik, egoist, narcis, nepredvidiv, čovjek samo svojih značenja, blizak i dalek. Dalek pokatkad i od sebe. Drugog nerijetko doživljavaše tako da pokaže ko je prvi. Jedini. A takav veliki kakav jeste, zaista bijaše jedini. I neponovljiv. Tačka. A poslije  tačke može biti samo čuđenje, kao prirodna ljudska reakcija.

Okretaše Uroš sve naopačke. Pa i sebe. Znao je u kafeu Skaska, u ulici Narodnih heroja u Nikšiću, ući, napraviti stoj na rukama i tako nekolika metra. Izvrnuta – izokrenuta stvarnost kojoj tako gledaše u lice postao je njegov prirodni ugao gledanja. Iz te pozicije najbolje je vidio. I snimao. Majstorsko oko. Tragalačko i uvijek budno. Iz te budnosti kao neposlušnik i protivnik konvecionalnog,  ustaljenog i predvidivog, osluškivao je svijet, njemu prkosio, stvarajuci svoj i jedinstven i neponovljiv. I  stvorio je i ostavio nam svoj svijet. I umjetnički i filozofski . I onaj koji nema ime, ali se metafizički odaziva i prepoznaje po imenu Uroš. No, samo prepoznavanje nije značilo i ne znači poznavanje tog svijeta. Naprotiv.

Kakvo to prožimanje svjetova i energija bijaše. Ne znate gdje prestaje jedan, a gdje počinje drugi. Kad bi se to znalo, onda se ne bi znalo za Uroša. I zato kao takav, izgradio je svoju umjetničko – kosmogonijsku planetu neobične konfiguracije razlika i neobične palete likova, linija i boja. Kiseonik te planete i života na njoj bijaše on sa svojim čulima i svojom genijalnošću. Vječni njegovi darovi za planetu koju naseljavamo. Darovi čovjeka za kojeg se pitate da li je on uopste mogao biti sa ove planete?

Uporno i konstantno proširijući dimenzije umjetnosti i umjetničkog, podjednako svojim identitetom i neobičnim misticizmom, samosvojan, plahovit, hrabar i direktan, neponovljiv i nepovjerljiv, životom i za života ogrnuo je sebi oreol mitskog  čovjeka, ostavljajući svijetu posle sebe da približi i  u granicama mogućeg dočara tu nesvakidašnju kosmo – poetiku crtačkih linija koje paraju nebo.

A to paranje neba kao stalnog nemira i naličja stvaralačke moći, bijaše njegov prkos i ponos, njegova hrabrost da se činom, riječju, genijalnošću i djelom usprotivi jednoj mehaničkoj, kopirajućoj, blijedoj, sterilnoj civilizaciji antivrijednosti industrijskog duha. Uostalom, svojim životom i djelom Uroš je na najbolji način dokazao da je ideja umjetnosti sama po sebi u vječnom otporu i borbi protiv nehumanosti, ravnodušnosti i površnosti života.

Konačno, od rodnog  Pelevog brijega pa do umjetničkog Olimpa, Uroš Tošković, kao izuzetno umjetničko svjedočanstvo i civilizacijsko bogatstvo, prerastao je u poseban i impozantan  mit na čijoj ostavštini se uzdiže estetsko sociološka kultura sjećanja koja na pomen Uroševog imena i djela izaziva agoru  emocija, pitanja, vibracija, poštovanja, dijaloga i monologa, baš onako kako nadnaravne pojave, događaji i ingeniozni ljudi zaslužuju.